Pola veka mature

Davno je to bilo u mesecu maju pre pedeset godina. Nedelja, 18. maj lep i prohladan ponovo je okupio generaciju gimnazijalaca koji su maturirali 1975. godine.
Svi smo opet tu, skoro svi… Odlikaši i trojkaši, prirodnjaci i društvenjaci, poete i matematičari. Doista, mnogo, mnogo stariji u ulozi penzionisanih doktora, inženjera, privatnika, profesora… s borama i cvikerima, prošarane ili sasvim sede kose. Ali sve to nije bila prepreka da se povežu karike mladosti, ožive spomenari i uspomene na gimnazijske dane i prve školske ljubavi. U Svečanoj sali Gimnazije sećanje na sve one koji nisu više sa nama, emotivan i setan govor koji je otvorio pendžere duše i izmamio suze.
Nakon toga došlo je vreme za druženje, priču, pesmu. Padala su obećanja, zagrljaji, delili se lekarski saveti, komplimenti, razmenjivali se brojevi telefona. Pesme prvo vesele pa se onda rastuže jer smo svesni da život ide sve brže i brže, vreme nas slama i sve prolazi.
I tako u već poodmakloj noći tambure polako zaćute i dođe vreme za opraštanje uz veliku želju: „Budite živi i zdravi do ponovnog susreta!“
Maturant Evica Aleksić-Vujičić



