Kosovo i Metohija je deo naših duša

„Kada sam ja prvi put išao na Kosovo i Metohiju, imao sam utisak da ću ja doći tamo i obodriti te ljude. Verujte, desilo se obrnuto, oni su sve nas obodrili više nego iko. Ja odem tamo da se duhovno odmorim i zaista se postidim mnogo puta jer ja dolazim iz neke zone komfora, a onda odem tamo i vidim, u jednoj „civilizovanoj“ Evropi, jedan geto, jedan težak život“.
Dok gotovo svakodnevno slušamo vesti koje stižu iz južne srpske pokrajine, Kosova i Metohije, svesni smo da naš narod tamo živi izuzetno teško. Komentarišući sve to, umemo često da iznesemo naše mišljenje, zbog čega je to tako i ko njima i kako može da pomogne, tačnije čekamo da pomoć srpskom narodu tamo uputi i magično ostvari neko drugi. Niko od nas kao pojedinac možda nema moć da reši toliko sada već zapetljanu političku situaciju, ali da pomognemo na konkretan način, možemo svi.
Članovi Udruženja „Srcem za Kosmet“, njih oko 50 nisu sedeli, gledali vesti i čekali da tamo neko pomogne. Već dve godine, kao zvanično registrovano udruženje, a i pre toga, ovi vredni Bačkopalančani, vernici Srpske pravoslavne crkve, svakog meseca posećuju srpske porodice na Kosmetu i uručuju im konkretnu pomoć – od hrane, kućne hemije i kozmetike, preko bele tehnike, ogreva, garderobe i svega onog što je potrebno za jedan dostojanstven život kakav zaslužuju. Sve što čine, čine isključivo uz blagoslov Božiji, jer bez toga se kažu, ne upuštaju ni u jednu misiju.
Jovica Kovačević, Pavle Knežević i David Lovrenčić, članovi Udruženja Srcem za Kosmet, za Nedeljne novine pričali su o svojim iskustvima, emocijama i prijateljstvima sa Srbima na Kosmetu. Otkrili su nam da su odlasci na Kosovo i Metohiju probudili osećanja koja nisu očekivali, a neki susreti ostavili su ožiljke koji i danas izazivaju tugu i suze.
Jovica Kovačević, zajedno sa sadašnjim predsednikom udruženja, Lukom Mandićem, došao je na ideju da sve ono što su već radili, prikupljali i odnosili narodu na Kosmetu, ozvaniče, formiraju Udruženje i tako doprinesu širenju humanitarne akcije.
-Prethodne dve i po godine, svakog meseca odlazimo na Kosmet. Mi svi idemo u crkvu redovno, što je isto jako bitno i mislim da je to jedan od razloga što nas Gospod podržava. I sam Gospod kaže „gde je dvoje, troje, tu sam i Ja uz vas“. Nije u pitanju samo novčana pomoć, mi smo našim ljudima tamo nabavljali na primer i veš mašine, peći na čvrsto gorivo, priča Jovica Kovačević.

Gospod takođe kaže „Ko ima, daće mu se; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima“, misleći na ljubav, pažnju i radost koju nesebično treba da dajemo drugima. Dobrota ovih ljudi i želja da daju i pruže drugima u nevolji, baš uz blagoslov, susrela sa dobrotom drugih te je Luka Mandić prilikom boravka na Kosmetu uspostavio kontakt sa dr Bojanom Pavlovićem koji i danas predstavlja produženu ruku Udruženja „Srcem za Kosmet“. On radi kao lekar u Orahovcu te poznaje socijalnu situaciju svakog građanina.
-Orahovac, nažalost, ima svega 200 ljudi. To je danas u pravom smislu enklava. Jedna ulica, radijus 150 metara. Tako da nam je on mnogo pomogao i danas to čini, uputio nas na mnogočlane porodice, porodice u kojima je neko od članova bolestan. To nam je mnogo olakšalo jer smo tako mogli iz meseca u mesec da pravimo plan šta ćemo, kome i kada odneti. Kupovali smo i deci električne trotinete i ja vama ne mogu da opišem koliko je veliko oduševljene te dece, rekao je Jovica.
Sav novac koji skupe iskoriste da porodicama pribave bar najosnovnije stvari, hranu i kućne potrepštine. Kažu kako ih naši sunarodnici ponekad željno iščekuju naročito u danima proslave krsne slave jer se desi da jednostavno nemaju čak ni najosnovnije namirnice poput brašna.
Pavle Knežević inače rodom iz Beograda, već 15 godina živi u Bačkoj Palanci. On dodaje da mnogo toga što mi ovde podrazumevamo i ni u jednom momentu ne dovodimo u pitanje da li ćemo to priuštiti sebi ili ne, srpske porodice na Kosmetu se tome neopisivo raduju. Jedna od takvih stvari svakako jesu drva za ogrev.
-To je bila takva radost kada su drva stigla, da se to ne može opisati. Većina nas to ovde naprosto podrazumeva i ne razmišljamo uopšte o tome, kaže Pavle.
Do sada su se, kako kažu, već i adaptirali na način života koji Srbi žive na Kosmetu, ali na početku, tokom prvih odlazaka bilo je teško. Na pitanje šta je na njih ostavilo najveći utisak, odgovor su najpre bile suze.
-Prvi put kad sam otišao u Orahovac, još pre nego što je osnovano udruženje, mi smo između sebe skupili novac. Organizatori su rekli da mi dolazimo, da je potrebno da stanu u red. Taj red je, verujte, bio kao mimohod. Tu bih želeo da spomenem jednu baku, ona je takođe stala u red. Zvala sa Živana. Kada sam nju video, to me je oborilo. Prošle godine, baka Živana tragično je nastadala u požaru u svojoj kući, kroz suze nam je ispričao Jovica.
-To su jako emotivne situacije, jesmo se mi adaptirali, ali ne može čovek, ako je imalo čovek, da postane imun na takve stvari. Kada sam ja prvi put išao na Kosovo i Metohiju, imao sam utisak da ću ja doći tamo i obodriti te ljude. Verujte, desilo se obrnuto, oni su sve nas obodrili više nego iko. Ja odem tamo da se duhovno odmorim i zaista se postidim mnogo puta jer ja dolazim iz neke zone komfora, a onda odem tamo i vidim, u jednoj „civilizovanoj“ Evropi, jedan geto, jedan težak život. Ljudska prava tamo ne postoje, pogotovo za naše ljude.
Očekivali su smrknuta lica, a dobili osmehe. Srbi na Kosmetu apsolutno su svesni svoje situacije i o tome ozbiljno pričaju, ali naši sagovornici kažu da su izuzetno stameni i jaki. Deca su srčana, puna života, eksplozivna i iako nad njihovim životima sve vreme stoji sivilo, radost i mir koji nose u sebi podižu njihove glave i ispunjavaju njihova srca.
Kada opisuje Kosovo i Metohiju, David Lovrenčić iz Udruženja Srcem za Kosmet, praktično opisuje deo sebe, deo svog srca.
-To je deo nas, Kosmet je izvor odakle svi mi potičemo i neverovatan je osećaj bio na tom mom prvom putovanju. Bio sam deo organizacije prošlogodišnjeg turnira za decu koji smo kao Udruženje organizovalo na Kosmetu. Ta deca su bila toliko srećna, da ne znam ko je više bio ispunjen zadovoljstvom – mi stariji koji smo učestvovali ili sama ta deca. Takva energija ovde ne može da se oseti, baš zbog toga što mnogo tih sitnica podrazumevamo, rekao je David.

Na fudbalskom turniru prošle godine učestovalo je 220 dece iz Štrpca, Goraždevca, Gračanice, Orahovca i Velike Hoče. Toliko života i energije nisu, kažu, odavno videli.
-Podelili smo medalje svima, pehare i zahvalnice takođe. Pre početka turnira otišli smo svi zajedno u crkvu, inače u Velikoj Hoči ima 13 crkava i manastira. Deca su otišla na molitvu, orio se „Oče naš“, da bi nakon toga svi prodefilovali sa zastavama i naravno uživali. Takav red, takvo poštovanje i sklad, deca su bila zaista neverovatna. Tada smo i shvatili da njima toliko nisu potrebni paketići, oni toga dobiju dosta, već im je potrebna socijalizacija, druženje sa vršnjacima. Neki od njih nikada nisu išli u bioskop. Tako da gledamo da organizujemo bilo šta samo da se oni druže, jer su deca na Kosmetu najviše toga željna, dodao je Jovica Kovačević.
Da bismo znali kuda u budućnosti da idemo, najpre treba da se vratimo našim korenima, a Kosmet je naša istorija, smatra David.
-Moj savet svima, a pogotovo mladima jeste da odu na Kosovo i Metohiju, na bilo koji način, puno toga će tamo shvatiti i naučiti, najpre o sebi a onda i o istoriji svog naroda, rekao nam je David Lovrenčić.
Do sada su za svoj rad dobili pregršt zahvalnica, ali one i nisu toliko važne. Osmeh i gostoprimstvo koje ih sačeka svaki put kad posete naše sunarodnike jeste ono najvrednije i najbolja potvrda njihovog rada. Razgovarati sa ljudima koji su spremni da žrtvuju svoje vreme i trud da nekom učine život lepšim bila je najpre čast a onda i blagoslov. Podsetili su me koliko se zapravo malo trudimo oko drugih, a previše mislimo o sebi, koliko je važno dati jer ćemo tek tada dobiti sve što nam je potrebno.
D. J. Bujak



