Kako se pravilno slavi krsna slava

Jedan od glavnih obeležja jedne srpske pravoslavne porodice jeste upravo krsna slava. U ovo doba godine počinje proslavljanje svetaca koje kao krsne slave obeležavaju porodice.


Slavu pravimo, na slave idemo, ali se često dešava da vidimo različite običaje ili od starijih članova porodice čujemo šta valja, a šta ne. Iz tog razloga pitali smo đakona pri Svetojovanskom hramu, Branka Batala šta je najvažnije kada je u pitanju obeležavanje krsne slave.

Kako jedna pravoslavna porodica treba da proslavi krsnu slavu?

Pravoslavna porodica, na čijem je čelu otac kao domaćin te male crkve, treba da ostvari kontakt i odnos sa svojim parohijskim sveštenikom. Živimo u slobodnoj državi, niko nam ne brani da posetimo hramove u našim mestima, da komuniciramo i opštimo sa svojim duhovnicima i sveštenstvom. Prvi korak počinje od samog čoveka, tj. domaćina, koji ima duhovnu obavezu da drži svoju porodicu u krilu Crkve. Na taj način će obezbediti ne samo Božije prisustvo, već i svaki blagoslov koji dobijamo živeći po Božijim zakonima. Taj korak počinje pozivom sveštenika da dođe da osveti vodu u stanu/kući. Osvećenu vodu, domaćica ili domaćin koristi da bi se napravio slavski kolač. Neko greškom baci osvećenu vodu, ali se to nipošto ne sme raditi, jer je osvećena – koristimo je u svakakve svrhe počev od ispijanja, korišćenja u obrocima, upotrebljavanja u slučaju tegoba itd. Pored slavskog kolača se donese i pripremljeno koljivo kao simvol našeg sećanja na naše upokojene bližnje i njihovo vaskrsenje.

Slavski kolač i koljivo se donesu na dan slave ili uoči slave u hram radi sečenja, prelivanja i osvećenja. Tom prilikom se parohijski sveštenik moli za domaćina i njegove ukućane, što ne treba olako shvatati, već blagodarno i sa strahom Božijim urezati molitvene reči u naša srca.

Kada se kolač prereže i koljivo prelije, odnese se domu radi razdeljivanja ukućanima i gostima što imaju doći na proslavu slave porodice. Pored pripreme jela, slavskog kolača i ostalog što smo pomenuli, važna je i duhovna priprema porodice za slavu. Svaka slava (praznik ili svetitelj) ima svoju himnu, tj. pesmu koju zovemo tropar. Porodica može naučiti decu da otpevaju himnu svom svetitelju zaštitniku. Lepo je kada i deca nauče tropar svoje slave, molitvu pre početka ručka, ili neku duhovnu pesmicu. To nije teško, već je bogougodno i lepo. Učenjem tropara otvaramo i priliku za razgovor o svom svetitelju, o njegovom životu i delima.

Niko nije u obavezi da pravi gozbu za 3 dana ili 50 zvanica, već da u miru i molitvenom raspoloženju provedu dan uz upaljenu sveću, sećajući se vrlina, Božijeg blagoslova, srodnika živih i pokojnih. Naravno, ne treba ni zaboraviti ni žitije svetitelja kojeg slavimo i zašto smo se uopšte i sabrali tog dana.

Šta svaka slavska trpeza mora da ima?

Neophodna je sveća koja nas podseća na Hristovo Vaskrsenje i Carstvo Nebesko, na svetlost, odnosno plamen koji odgoni tamu. Kad je u pitanju obrok, osim posnog perioda, nigde ne piše kako i šta mora biti pripremljeno, već se svako trudi da za goste iznese što bolje. Neko će izneti vino iz neke čuvene berbe, neko će pripremiti posebnu vrstu hrane, ali tome ne treba robovati. Valja se pre svega radovati što je došao dan kada slavimo zaštitnika/patrona naše porodice.

Kada slava datumski padne u sredu ili petak, ili bilo koji veći Crkvom propisan post, porodici je u duhovnom interesu da pripreme tog dana posnu trpezu, jer poštujući Božanski zakon i mi se tada držimo Gospoda, znajući da je On život sam po sebi. Parče mesa nije vredno udaljavanja od Gospoda i nepoštovanja Njegovih zapovesti.

Živimo u vremenu kada se krsne slave ponekad obeležavaju u restoranu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Smatram da je najbitnije da se slava proslavi. Niko nema pravo da nabija na nos ili naređuje gde će ko slaviti ili šta će pripremiti za slavski ručak. Ali tu treba podvući liniju u smislu da se objasni smisao slave.

Slava se proslavlja u okviru porodice u porodičnom domu gde porodica trenutno živi. U prostoriji (uglavnom je to trpezarija/dnevna soba) se nalazi ikona sa kandilom, postavi se sto za dočekivanje gostiju. Kao što su u Hristovo vreme Jevreji skromno dočekivali goste i radovali se na Šabat, tako i mi ne treba da se stidimo svojih domova ili da se plašimo koliko posla ima, već svaki član porodice u tome treba da učestvuje. Veliki deo posla padne na domaćicu, ali zašto i domaćin ne bi učestvovao u pripremanju, bilo kroz pranje sudova, bilo kroz nameštanje stolova, uređivanju prostorije? Deca isto mogu biti od nemale pomoći.

Čak i ako neko živi sam, to ga ne sprečava da kupi sveću i u svojim mogućnostima obeleži slavu. Slava je ne samo porodični najbitniji događaj, već i lični događaj koji se slavi svake godine. Iz praktičnih razloga nekome odgovara da proslavi slavu u restoranu, ali prednost uvek dajemo proslavljanju slave u svom domu gde živimo i gde je upaljena sveća i gde se nalazi ikona svetitelja koji čuva nas i naš dom.

Ko i kada treba da spremi slavski kolač?

Uglavnom se domaćini oslone na domaćice, ali to ne mora da bude i pravilo. Svaki član porodice se može okušati u tome. Bilo kakav trud na tom polju će uvek Bog blagosloviti. Ako je domaćica preopterećena, onda neka to uradi domaćin. Neka to bude i mali kolač i nije važno kakav će ispasti. Poenta je da se uloži lični trud, ruke i molitva u njegovu pripremu.

Slavski kolač i koljivo se pripremaju dan pre slave da bi se moglo odneti u Crkvu i osvetiti, da bi kasnije taj osvećeni kolač i koljivo razdelili među nama i sa gostima radi osvećenja svih i svega.

D. J. Bujak

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *