Kada život piše pesme

Duhom mlada, vesela i razdragana, dama koja kaže da prijatelje ne bi dala ni za šta na svetu. Voli život i svaki uspon i pad, osmeh i suzu, radost i patnju. Takve emocije dovele su do toga da počne da piše pesme i kroz poeziju pronađe sebe i svoj mir. Ana Tadić iz Bačke Palanke članica je Književnog kluba „Dis“, a do sada je objavila tri zbirke pesama.


I kao što to često biva kada je književnost u pitanju, i Ani je velika životna bol bila motiv da se okrene pisanju. Njene pesme su autobiografske, ali se u njima može pronaći svako ko je makar jednom osetio pravu ljubav. Poezija joj Ani bila oružje u borbi da se podigne posle mnoštva životnih padova.

-Kažu da ljudi često prolaze kroz život koji je posut ružama, ali i pun trnja. Ja sam živela tako da je moje detinjstvo bilo prelepo, pa sam imala divan brak, sve mi je bilo baš tako, posuto laticama. Onda se dogodilo, posle 39 godina i devet godina braka, da izgubim moju voljenu osobu. Tada počinje moja borba za život, često sam puta padala, ali sam uvek sebi govorila da je bitno koliko puta čovek ustane. Tako sam počela da pišem i da slikam. Verujem u Boga i mislim da je ta vera vodilja kroz život jer sve dobijemo od Njega. Mnogo sam se molila, pa čak Mu se i pisanom rečju molila da mi omogući da se podignem i idem dalje kroz život, započela je svoju priču Ana Tadić.

Pesme su naprosto dolazile, posebno noću jer kako kaže, slabo spava i najviše piše noću. Odlučila je da svoju poeziju pokaže svetu pa je postala član KK „Dis“. Nenad Neša Živkov tada je bio predsednik Književnog kluba Dis, a Ana je izrazila želju da postane deo udruženja, pa makar samo kafu da kuva. Ta anegdota se, dodaje Ana, i danas prepričava.

Baš kao što su veliki pisci poput Laze Kostića, koji je napisao neprevaziđenu pesmu „Santa Maria della Salute“ ili Jovan Jovanović Zmaj, koji je napisao „Đuliće uveoce“ kada je izgubio svoju decu, dakle u najtežim životnim trenucima, tako se i u Ani probudila ta želja i potreba da piše. Uglavnom piše autobiografske pesme, koje dotaknu svakoga. One su poučne jer govore o respektu prema samom životu. Ana i njena životna priča još jedan su dokaz da životni porazi umeju da ispišu najemotivnije stihove.

-Najpre sam objavila knjigu „Ranjena ptica“, naslikala sam i sliku pod tim nazivom. Usledila je zbirka pesama „Kad zvonar zvona utihne“, takođe je posvećena mom suprugu. Treću knjigu sam posvetila svojim prijateljima i ona se zove „Miris duše“, radila sam je i u prozi i u stihu i to je knjiga koja se čita u kontinuitetu jer se na taj način vidi misao koju sam htela da iznesem, kaže ona. Kroz pesme sam vodila razgovor sa mojom voljenom osobom. Imam jako puno pesama o noćima koje su duge, teške i tamne u kojima se nalaze uspomene i pamćenja. Zahvalna sam upravo što mogu svega da se sećam, što imam decu i malog unuka koji je meni velika podrška, dodaje Ana Tadić.

Kada je završila osnovnu školu, imala je veliku želju da upiše umetničku školu, međutim otac to nije dozvoljavao. Radni vek je provela u pravnoj službi, ali ljubav prema umetnosti je ostala deo njenog života pa se pored pisanja bavi i slikanjem.

-Ja još uvek učim životnu školu, a ta škola je najvažnija. I dok je zadnji treptaj oka, čovek uči životnu školu. Uvažavam svakog, smatram da nikog ne treba uniziti i poniziti, volim ceo svet i sve što nas okružuje i ta ljubav me vodi kroz život, rekla je naša sagovornica.

Ana je dobitnica više priznanja za svoju poeziju, ali kako kaže, najveća nagrada joj je njena publika koja je prati, zagrli i podrži.

D. J. Bujak

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *