Intervju: Bojana Knežević (Mladežić)

Nekadašnja karatistkinja Bojana Knežević (Mladežić), koja je devet godina uzastopno proglašavana za najbolju sportistkinju u našoj opštini, za naš list je pričala o trenerskom poslu u Karate akademiji „Bušido“ s obzirom da je pre dve godine završila takmičarsku karijeru.
Rođena je 1996. godine i praktično je ceo svoj život posvetila karateu. Kao takmičar je najveće uspehe postigla predstavljajući Bačku Palanku i karate klub Tikvaru. Najznačajniji uspesi su joj su osvajanje četiri evropske medalje u pojedinačnoj konkurenciji i jedna sa kata timom za kadetkinje, bronzana medalja u juniorskoj kategoriji osvojena na Svetskom prvenstvu u Gvadalahari, dok je u seniorskoj konkurenciji dominirala u izvođenju kata u Srbiji. Kao seniorka je nosilac medalje sa Balkanskog prvenstva.
Bojana je karate počela da trenira 2005. godine, a nakon završetka takmičarske karijere počela je da se bavi trenerskim poslom u Karate akademiji „Bušido“.
Kako si se odlučila na taj korak?
-Osetila sam pred kraj takmičarske karijere trenutak kada bi trebalo da se povučem. Trenerski posao me zanimao odavno i u taj segment karatea sam ušla puna energije i znanja, počinje priču Bojana Mladežić.
Šta te kao trenera najviše inspiriše?
-U trenerskom poslu gledam sebe i kao takmičara i mnogo stvari prepoznajem kod karatista šta im se dešava u određenom trenutku. Tu mislim i na pubertet i na ono šta im u kom trenutku više odgovara. Trenerski posao ima puno izazova i za mene je mnogo teži od takmičarskog dela. Kao takmičar se pripremam i uđem na tatami, odradim najbolje što mogu i to je to. Kao trener je, međutim, sve drugačije. Spremaš nekoga za takmičenje, sediš u trenerskom boksu i ne možeš umesto njega nešto da uradiš. Na početku mog trenerskog rada sam imala dozu pozitivne treme, jer i dalje osluškujem da li takmičari imaju tremu i da li se boje nečega. Tu zavisi dosta i ko iza tebe sedi. Imam tu sreću da mi je najveća podrška Ivan Kunevski koji je bio moj trener dok sam bila takmičar i od koga sam dosta stvari naučila. Za mene je jako bitno što kod nas u klubu postoji muški i ženski deo tima. Pri tome, ne delim karate na muški i ženski sport, već smatram da imam bolji pristup kada su devojčice u pitanju, da mogu da bolje da razgovaram sa njima o nečemu što ih muči. Jednostavno, da one imaju poverenja u mene i obratno, da svakog trenutka mogu da mi se povere.

Koje uzraste u Karate akademiji „Bušido“ treniraš?
-Treniram od najmlađih početnika uzrasta 6 godina, pa do naših reprezentativaca. Oni su srednjoškolci uzrasta do 18 godina. Pristup radu na treninzima je, naravno, različit, tu trener mora da bude psihički spreman. Imate treninge sa početnicima gde radimo motoriku, a za sat vremena treba da se prebaciš na starije uzraste koji se uveliko bave karateom.
Da li ima dovoljno interesovanja kod dece za treniranjem karatea u Bačkoj Palanci?
-Ima, Bačka Palanka je lepa i prava sportska sredina. Za mene je poželjno da se deca bave bilo kojim sportom i to predstavlja, po mom mišljenju, uspeh. Karate nije samo muški sport, a imamo puno devojčica koje treniraju u Karate akademiji „Bušido“. Vrlo je važan osećaj pripadnosti klubu, jer smo mi kao neka velika porodica. Ljudi prepoznaju struku i mi imamo znanje koje prenosimo na decu.
Koliko imate takmičara u Karate akademiji „Bušido“?
-Kod nas u klubu sada ima oko 60 karatista. Ove sezone imamo deset registrovanih takmičara više u odnosu na prošlu sezonu. E sad, imate karatiste koji treniraju ovaj sport rekreativno, takmičare i one koji se profesionalno bave karateom. Postoje slučajevi gde dete počne da trenira karate kod nas, posle mesec dana napusti, ode da se oproba u nekom drugom sportu i onda roditelji zovu da pitaju može li da se vrati kod nas. Naravno da može, kod nas su svima vrata širom otvorena. Pored dece iz naše opštine, imamo takmičare iz Begeča, Sremske Mitrovice, Novog Sada. To govori da postoji interesovanje, čak i iz drugih klubova.

Kako izgleda tvoj trening?
-Treninzi za početničku grupu dece traju po sat vremena, a za starije povećavamo. Sa onima koji se spremaju za takmičenja radimo i dva puta dnevno. Za početnike radimo najviše motoriku i uvek krećemo od baze, odnosno tehnike, a posle toga se uče kate za polaganje za pojaseve i za takmičenja.
Šta biste poručili deci da se opredele za ovaj sport?
-Prvo, trebaju da pogledaju trening, da vide šta je zapravo karate, da ih privuče ako postoji ljubav prema ovom sportu i da budu uporni. Za mene su jako bitni istrajnost i upornost, jer to dovodi do vrha. Poručila bih da probaju, jer karate kao sport nudi više. Nisu tu samo treninzi u sali i takmičenja, već konstantno ima nekih novih inovacija. Karate nije samo sport, to je način života.
D. Z.



