Gimnazijalci nakon 55 godina mature

U sredu 22. aprila, dogodila se magija susreta. Ušuškani u ambijentu restorana u čistoj prirodi, podelili su svoje uspomene, dogodovštine, nemire i sve ono što je bilo i što će biti. Sastala se generacija koja je Gimnaziju u Bačkoj Palanci upisala davne 1967. godine, a završila 1971.
Pre 55 godina bili su maturanti, a danas su srećni što su mogli ponovo da podele osmeh i reč. Bilo ih je oko 50, bivših đaka i po koji razredni starešina. Prenosimo uvodni govor Vukice Rodić, kojim su pozdravljeni prisutni:
-„Za umne ljude i lijepe žene ne postoji starost. Plemenite stvari ne stare, nego samo promene izgled, često čak i na ljepše.“ Generacijo moja, ovo smo mi! Veliki Jovan Dučić kao da je nas gledao kad je ovo rekao. Umni ljudi i lepe žene! Sećam se nas kad smo bili maturanti kako smo posle časova nastavljali da pričamo o onome što smo na času učili iz biologije, istorije, filozofije, srpskog… Naročito posle časova srpskog, jer tu je bilo tema: Andrić, Selimović, Šekspir, Tolstoj… I već tada sam znala da to nije odlika prosečnih maturanata. Te naše diskusije gde svako brani svoj stav, da sam našem drugu Dikiću, koji nažalost nije više sa nama, u nekoliko reči rekla da je demagog. Bilo je, sigurna sam da se i vi sećate mnogo sličnih događaja koji su nam, sada iz ove naše stvarnosti, još lepši i zanimljiviji. Od tada, od tih maturantskih dana, prošlo je mnogo proleća, i Dunav koji je svake sekunde drugačiji, a zamislite koliko sekundi ima u ovih naših 70 i nešto godina?! Ja sam se zaustavila na 70, a u glavi na mnogo manje godina! I šta: godine su samo broj! Naša duša je besmrtna i zato je večno mlada! Zato se mi još uvek radujemo lepoti u svakom obliku, zato naše srce još uvek zatreperi, zato iznenadni nežni osmejak kad pomislimo na nekog ili neke dane. Tako i treba, bez obzira na neke drugačije trenutke u našim životima, ne baš lepe, a imali smo ih, svako od nas. Ali i za to imamo rešenje: kad je najteže, kažem: i ovo će se zvati juče! I baš tako, prođe, a ostane samo lepo. Jer, sve je do nas: ako mračiš, mračno je, ako svetliš, svetlo je, rekao naš mudri narod. I generacijo moja, želim nam da uvek svetlimo, da svaki trenutak ulepšamo, možemo mi to, imamo i znanje i iskustvo da sve učinimo drugačijim i boljim. Sv. starac Serafim Sarovski je rekao, ako smo mi u smirenju, i to je ona unutrašnja svetlost, svi oko nas će se tako osećati. I još nešto, generacijo moja, vi ste oni koje ja, osim rodbine, najduže poznajem u svom životu, neke čak od zabavišta! Zato ste mi posebni i želim vam stvarno, istinski sve najbolje u svakom trenutku vašeg života. Da citiram još jednog našeg velikana jer on je ovo rekao u nekim našim godinama: „Ono što ne boli nije život, a ono što ne prolazi nije sreća!“ – Ivo Andrić. A jedan od najvećih, Šekspir, ovo: „Uvek sam srećan. Znaš zašto? – Jer, ništa ne očekujem od drugih… Očekivanja često bole… Život je kratak… Zato volim svoj život… Budi srećan… I ne prestaj da se smeješ… Živi za sebe… Zato, uživajmo danas zajedno!
Bilo je ovo veoma dirljivo i duboko istinito, da sve i dođe i prođe, kao i da treba da svetlimo uvek, kako zbog nas samih tako i zbog drugih. Na ovom skupu bilo je mnogo školovanih ljudi, boema, ljudi koji znaju rečima da iskazuju svoje emocije, pa nas je tako veoma dirnuo i komentar sa održanog sastanaka, jedne maturantkinje, profesorice u penziji, žene izuzetne energije, koja ne voli da se eksponira, a gde god da se pojavi svetli… Rekla mi je:
„I onda smo se sreli. U dva popodne došli su oni koji su napustili školske klupe daleke 1971. Dugo su trajale pripreme za tu maturu… rekao bi Balašević. Naša dva organizatora Nada Mišković i Branislav Slivka, uspeli su da divno organizuju susret, koji je imao sadržaj. Ušetali smo u Grand, pomalo oštećeni vremenom i vrlo izvesnim godinama. Došla su nam i dva profesora Aleksandar Rac i Cvijetin Leginović. Hvala im. Setili su nas se, jer su pred nas stali kao mladi, prvi put među đacima. Istovremeno smo bili mladi i oni i mi. Ostalih profesora ili nema ili su u dubokim godinama. Moram pomenuti razredne starešine: Novicu Peroševića, Lazu Anđelića i Luku Pjevovića. Pozdrav svim našim profesorima na ovom i onom svetu… Mnogi učenici nisu došli. Razumemo. Ne osećaju pripadnost, bolesni su ili ih na žalost našu više nema. Šta je obeležilo ovih 55 godina? Jedan divan rođendan naše Smiljke, proslavljen na maturi, dobra muzika, ispovesti koje su i naše stradanje i naš let, lepe anegdote, himna akademaca „Guadeamus igitur“, pozdravni govor Vukice Rodić, nasumično hvatanje mikrofona za pesmu ili stih i da ne zaboravim tako lepu reč LJUBAV. Da se nismo voleli ne bismo se ni sreli. I niko nije bio star. Negde iza naslaga godina čučalo je ono tek punoletno dete koje je svoju maturu proslavilo na Karađorđevu uz trubače, a bez glamura i fotografa. Sećali smo se detalja i haljina koje trunu po ormarima. Progovorilo je ono dete koje je znalo za lepotu prijateljstva i poštovanja i profesora i drugova. Časni čovek u malom, koji je danas redak. Mislim da je ovaj susret opomena i primer mladima kako se čuva pripadanje, prijateljstvo, ljubav, sećanja… kako se spašava zajedništvo. Sa svojim vršnjacima zaboraviš i godine, i bolesti, i nesporazume. Ostane ti da uživaš u trenutku koji je jedino izvestan“ .
D. B.
Foto: Privatna arhiva



