„Da šetam Parizom i jedem kroasan u štiklama“

Kolumnistkinja i spisateljica Jovana Kešanski iz Čelareva nedavno je boravila u Parizu gde je pozvana na tribinu o mentalnom zdravlju, a u okviru projekta koji je realizovan u saradnji sa Kulturnim centrom Srba u Parizu.
Kako je došlo do ove lepe saradnje, kakvi su utisci nakon razgovora sa našim ženama iz dijaspore i naravno, kakav je utisak ostavio sam Pariz, govorila je Jovana za Nedeljne novine.
Otkud Jovana u Parizu?
Moja čitateljka Stana Grubor koja već tri godine živi u Parizu, odlučila je da organizuje tribinu na kojoj će se govoriti o mentalnom zdravlju žena u dijaspori i pozove mene kao jednu od učesnica. Napisala je projekat u kom je navela osnovnu ideju i učesnike i predala ga na konkurs Kulturnog centra Srba u Parizu. Projekat je prošao i tako je Jovana otišla u Pariz. Bilo je jednostavno samo zato što je ona kao organizator platila avionske karte, a dr Ivan Mihaljev, koji mi je svojevremeno lečio glavobolje i u međuvremenu postao prijatelj, pomogao oko finansiranja smeštanja. To su dve osobe koje su mi omogućile odlazak. Hvala im na tome.
Kako je prošla tribina i da li možeš da kažeš nešto o svom učešću?
Tribina je bila vrlo posećena, otvorile su se neke važne teme i debata, ali to je tek početak ili zagrebana površina.
Na temu „Snaga i ranjivost naših žena u dijaspori“ govorile smo psihoterapeutkinja Marina Jaćimovski Šoti, Stana Grubor koja je napisala projekat i ja kao autorka dve knjige. Ne živim u dijaspori, to sam i rekla na tribini, ali mogu da pomognem otvorenom pričom o tome kako je kad se u svom telu osećaš kao u dijaspori. Građanin drugog reda sa krizom identiteta. I sve učiš ponovo da bi ti bilo dobro. Ta priča se pokazala vrlo važnom jer su na kraju večeri prilazile žene da mi kažu da se isto osećaju i da se zahvale. Bila sam dirnuta kada je jedna od njih još tokom trajanja tribine pitala da li može da me zagrli i poljubi. Ne možete ni da pretpostavite koliko nam je neophodna međusobna podrška umesto bacanja klipova u točkove bez obzira da li smo ovde ili u Parizu. Ako sam im zaista pomogla da se ne osećaju usamljeno ili izgubljeno u svojim stanjima i životu, moj put za Pariz imao je smisla.

Kakav je Pariz?
Četiri dana je malo da bi se doživeo Pariz, zapravo bilo koji grad, ali pošto ja sve doživljavam intenzivno, tako sam doživela i Pariz. Ajfelov toranj nije kako neki kažu gomila gvožđa na jednom mestu, on je zapanjujuć iz svakog ugla, a možete da ga gledate iz daljine, iz blizine, iz parka kroz zelenu ili rozu krošnju, koji god ugao zauzmete on je čaroban. Posetila sam Luvr, katedralu Notrdam, Trijumfalnu kapiju, Montmartr, Jelisejska polja… i sve me je oduševilo. Možda se poklopio moj i senzibilitet Pariza. Koliko god da ima turista, nisam osetila buku, napetost, čula svađu. Sve nekako teče svojim tokom. Bez pritiska. Lagano. Ili je to možda bio odraz mog stanja dok sam bila tamo. Ljudi su mi se osmehivali, i ja njima. Osećala sam se poletno, radosno, živo. Živo. I sigurna sam da ću se vratiti, samo ovog puta sa Srnom.
Napisala si da su se neke želje iz druge knjige ostvarile sa odlaskom u Pariz?
Da. Neverovatno je to. U jednoj priči u drugoj knjizi napisala sam šta bih volela da mi se ostvari, i uz Njujork sam navela i ovo: Da šetam Parizom i jedem kroasan u štiklama.
Tad nisam imala pojma da će se to već za godinu i po dana dogoditi. Nisam doduše bila u štiklama, bila sam praktična, ali je kroasan bio u ruci, a ja u Parizu. Takođe sam napisala da bih volela da spavam na aerodromu (što je moja želja za gubitkom kontrole i predvidivosti) i to se dogodilo jer smo zbog kvara na avionu morali da ga napustimo. Odvezli su nas posle dva sata na aerodromu u hotel, već je bilo blizu ponoći, i tamo smo odspavali oko četiri sata da bismo ponovo prolazili čekiranje, kontrole i konačno ušli u avion posle trinaest sati od planiranog leta. Moram paziti šta želim.
Da li će Pariz biti inspiracija za treću knjigu?
Neće. Više me inspirišu naši ljudi, naša sredina i kontakt sa njima iz čega onda ide onaj, za pisanje najvažniji, kontakt sa sobom. Pariz je bio divan ta četiri dana, ali ja ne umem da pišem o divnim stvarima. Njih osetim i ostavim tako u sebi. Loše stvari moraju napolje kroz reči. Treća knjiga je već u pripremi i ostajem u dosadašnjoj temi.
D. J. Bujak



