Ćutanje kao način preživljavanja

Promocija knjige „Sve moja ćutanja“, autorke Gordane Pavkov, održana je u petak, 12. septembra u galeriji Muzeja grada u Bačkoj Palanci.
Samu promociju otvorio je filozof Lazar Slepčev koji je publici ukratko opisao Gordanino delo, a među gostima na promociji našli su se i srednjoškolci sa kojima je Gordana razgovarala o njihovim dosadašnjim životnim iskustvima, o tome kako se nose sa svakodnevnim situacijama. Upravo je to ono što je autoska opisala u svojoj knjizi, njen svakodnevni život, razmišljanja, emocije, sve ono što prolazimo u okviru porodičnog života.
-Dok sam pisala knjigu, sve što sam želela jeste da pomognem sebi. Knjiga je nastajala par godina, a u to vreme sam se nalazila u situaciji kada mi je trebala pomoć. Najbolji poznavalac mog srca je moj suprug i on mi je predložio da počnem da pišem. Tako sam i krenula, počela sa prvim stranama i ideja na početku je bila da, ako iko ikad pročita tu knjigu, da ona mora dobro da zvuči. Napisala sam dosta strana, a onda sam shvatila da se ponovo zatrpavam, zavaravam, da se izbegavam. Krenule su potom prave emocije iz mene i rekla sam samoj sebi da, ili ću pustiti dušu i pisati dušom, ili neću pisati nikako, priča Gordana Pavkov za „Nedeljne novine“.
Tako je Gordana počela da piše sve ono što otkriva pravu nju, bez razmišljanja da li će se to nekom dopasti ili ne. Bilo je, kaže, samo važno da bude isceljujuće ono što je napisano. Knjiga je autobiografska, kako dodaje autorka, iz razloga što se pisajući knjigu, ona poistovećivala sa konkretnim situacijama.

-Mislim da naša ćutanja nemaju veze ni sa dobom zrelosti, niti sa karakterom, ćutanje kao način da živimo život je zapravo jako zgodno kada hoćemo sebe da ne priznamo, to je odličan beg od sebe. Zašto mi to radimo, pa zato što ne znamo bolji način da preživimo određene situacije, najpre mislim u porodici, o tome sam najviše i pisala. Ko sam ja u okviru svoje porodice, da li sam ja tu zaštićena, da li sam ja tu sigurna, da li kad ja idem iz škole, da li trčim kući ili idem polako i ne znam kako ću ući i smišljam priču koja će biti adekvatna mojim ukućanima, da čuju i razumeju. Zbog svega toga ćutimo, sve to vremenom negde slažemo u telu, a kad smo mladi ništa od toga ne osetimo. Kasnije dođe do poremećaja rada štitne žlezde, to su one situacije kada gutamo knedle ili jednostavno zato što ne kažemo „ne“. Sve ćemo da kažemo i uradimo, ali nam je jako teško da kažemo to „ne“. Ja sam sebe kroz knjigu naučila da kažem „ne“, otkriva nam autorka.
Gordana dodaje da je razlog našeg ćutanja želja da preživimo period života u kom se jako loše osećamo.
-Gordana Pavkov razbija predrasude o tome da sjajne autobiografije pišu samo slavni, usudila se da sva svoja ćutanja pretvori u samoisceljujuću praksu i da na napisanim rečima stvori svojevrsni vodič o tome kako da mi svoja ćutanja izrazimo i time se iscelimo. Ovo je sjajno književno delo iako se može svrstati u osnovi u literaturu o samopomoći. Priča je odlično vođena, razumljivim i poetskim jezikom i stilom građena tako da ne zaostaje za savremenim pripovedačima. Pritom ima težinu i dubinu jednog zrelog životnog iskustva. Glavni junaci nisu izmišljeni, događaji i zapleti nisu plod mašte autorke, a poente su toliko snažne da ih možemo smatrati univerzalnim principima. Knjiga je nabijena emocijama, oslikana pesničkim slikama, protkana mudrostima koje nisu prepisane iz slične literature. Sve je autentično! Svako ovde može prepoznati svoja ograničenja potekla iz usvojenih programa i štetnih verovanja ali naći i put izlaska iz njih. Ova knjiga je ogledalo našeg društva, svih generacijskih i društvenih smena koje prolazimo, slika pogrešnog vaspitanja iako su roditelji radili najbolje što su znali, pregled i dijagnostika zdravlja i vodič kroz simbole i putokaze lavirinta u koji se nesvesno uđe vrlo rano. Ispostavlja se kroz istoriju da baš ti posebni i natprosečni, drugačiji ljudi, podižu lestvice napretka, napisala je Jasna Bogojević Janjić, recenzent knjige “Sva moja ćutanja”.
D. J. Bujak



