BLOG: Danijela Zeljković

Toliko puta smo razgovarale da imam osećaj da se odlično poznajemo, a opet nisam sigurna da sam se predstavila baš najbolje. Šta više, čujemo se svaki dan, vidimo se u prolazu kupatilskih ogledala i izloga pekara, stalno gledam u tebe a opet, nisam sigurna da li bih te prepoznala da te stvarno vidim. Kako je to tužno.


Nepoznavati osobu koja je svakodnevno prisutna u tvom životu. Da ne kažem konstantno. Samo, shvatila sam da nikad, baš nikad nisam bila potpuno iskrena sa tobom. Znam to jer kad želim da ti uhvatim pogled dok pereš zube ili se umivaš, prebrzo okreneš glavu da vidiš koliko ti je rep izlomljen ili počneš pogledom da tražiš fleke od kamenca po lavabou. Izbegavaš me, znam to, osećam. A to se radi samo onda kada u nekoga nemaš poverenja ili možda kada znaš da neko i nije baš najiskreniji sa tobom.

Samo saznanje da treba da ti priznam da sam se sakrila od tebe same izaziva u meni nelagodu, neko panično treperenje srca da ne kažem strah. Da li je previše ako te zamolim da mi oprostiš što sam se odvojla od tebe negde na pločnicima Kisačke ulice, pored izloga Crnog Obeliska? Oprosti mi što sam spakovala te kofere i vratila te u rodni grad. Oprosti mi što sam ti oduzela snove o karijeri i putovanjima. Oprosti mi što sam zanemarila tvoju želju da budeš najbolja sebi radeći samo ono što voliš. Oprosti mi što sam isekla tvoje mreže koje si plela godinama po ulicama i pasažima Novog Sada, mreže po kojima si mogla da hodaš, skačeš ne misleći da ćeš pasti. Oprosti mi što nisam verovala u tebe kad si upisala elektrotehniku iako si upala na budžet, vredno radila za to dve godine unazad. Oprosti mi što sam tako lako odustala od tvoje zamisli da se obrazuješ na vrhunskom nivou. Oprosti mi što mi se svidelo da budem među „pametnijima“ na smeru menadžmenta iako sam znala da je to samo linija manjeg otpora.

Ukočena leđa od sedenja i „svi ostali uče brže od mene“ su tako glupi izgovori. Lazar je završio elektrotehniku. Ti si mu pokazivala matematiku i fiziku. Ti. I bravo za Lazara. Oprosti mi što nisam bila uporna kao on. Oprosti mi, ne znam kada se prvi put desilo, što sam pomislila da si manje vredna od drugih. Volela bih da znam kada se desio taj momenat da sam ti rekla: Ej, NE možeš ti to, odakle ti ta ideja.

Ja baš volim da budem ljudima vetar u leđa, ja obožavam da stavim osmeh na lice nekom drugom. Oprosti mi što je „nekom drugom“ postalo važnije od tebe. Oprosti mi što sam ti dozvolila da njihova očekivanja postanu tvoje obaveze i odgovornosti. Hej, jel ti čuješ ovo, kako je strašno. Šta sam ti uradila….

Mora da sam ti dosadna, da si se umorila jer vidiš da sve znam, previše pričam, stalno ti nešto „drobim“, rasuđujem, osuđujem, a ništa ti od toga nije bolje. Oprosti mi što sam ti besom vraćala snagu pa te taj bes izjeo više nego ta tvoja tuga koju si htela da oteraš. Oprosti što ne znam da ućutim i što uvek imam nešto da kažem. Baš sam dosadna.

Oprosti mi što ti nisam rekla da nije pametan onaj koji svašta zna nego onaj koji se voli. Voli se delima i negom i jakim, snažim NE svakoj vrsti nasilja i maltretiranja. Oprosti mi što si zbog mog skretanja pogleda naučila da je normalno živeti u strahu. Najviše mi je žao što se bojiš. Rekla bih svega. Jer sam ti iskrivila ovaj svet.

Verujem da ima štošta još da kažem, verujem da sam pola zaboravila tj. sakrila, poturila u uglove svog sećanja, da se ne vidi. Ako se setim, zamoliću te da mi i to oprostiš. Samo još jedno, oprosti mi što ne mogu da ti obećam da ću od sada biti tu. Nisam baš sigurna da sam spremna. Možda kada uspeš da mi oprostiš, jedno po jedno budem jača i odlučnija. Da te volim, da brinem o tebi, da čujem, a ne samo da slušam, da budem hrabra, da ti kažem da će sve biti u redu i da nije strašno kad se pogreši, kad se greši. Samo želim da te volim, bezuslovno. Hvala ti.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *