Blog: ALIGATOR

Moja ruža čajevka je procvetala, niska je, ima tek jedan cvet, ali tako je lepe boje, beo sa jedva vidljivim naznakama mlečno roze. Teško je opisati, to ga čini posebnim. Zalila sam je i onda sa crvenom kanticom produžila prema javoru, borićima i ružama koje su godinama već ovde.
Mislim da ih je nešto napalo, sutra ću ako smognem snage po ovoj vrućini otići do poljoprivredne apoteke da pitam šta napada listove ruža i čime predatora da ja napadnem.
Komarci su nemilosrdni, moje bele noge sijaju kao mesečina u mraku, dajem im znak, poziv na besplatan obrok.
Juče sam se skoro onesvestila ispred zubne ordinacije u Petrovcu. Nisam se naspavala, pojela sam samo krišku dinje i za deset minuta sa Srnom otrčala do auta. Tamo sam čučala kraj njenih nogu da me drži za ruku dok joj daju anesteziju i vade zub. Bilo je mnogo rasklimavanja, ko stablo iz zemlje, oluja u kleštima pomera ga napred, nazad, levo, desno, krvi ima, ali podnosi dobro. Kada je sve bilo gotovo, ustala sam naglo i osetila da me obliva ‘ladan znoj i da ću u naredna tri minuta sigurno pasti u nesvest.
U moj pupak zabodeno je od najranijih dana tanko žilavo crevo, roditeljska noga na metalni deo i pumpaj uviđavnost, ne zameraj se, ne deri se, ne pričaj pod tuđim prozorom, idi u radnju ako te neko pošalje, Jovana deset je uveče, stišaj se, javi se, javi se još jednom i sitne banalne kuturne stvarčice koje su kod mene uzele maha i narasle u „ne mogu da im kažem da mi je loše, ne mogu da ih sad odvlačim od posla i pacijenata svojom nesvesticom, oduzeću im vreme, zabrinuću ih, moraće da me polivaju vodom, da mi kvase vratne žile, možda da me nose do stolice, ipak ću da se onesvestim napolju“.
Platila sam i jedva izašla, sela sam odmah na stepenik uz tiho ječanje Vladi da mi donese vodu jer ću pasti u nesvest. Onda sam dopuzala do auta, polila svu vodu po licu, dekolteu, vratu, uključila klimu, popila gutljaj koka kole i nekako došla sebi. Ukrala sam detetu šou, ona je sa svojim zubom spakovanim u plastičnu bočicu trebala da bude u centru pažnje, a ne mokra prebledela raščupana mama sa čijeg lica kapa voda.
Ali, to nije rekla, već se malo usplakala jer se uplašila za mene. Tad sam pomislila onako u nesvesti šta bi bilo da umrem. Nisam se udubljivala jer mi je već bilo dovoljno loše.
Kasnije dok sam glumila zubić vilu u prodavnici, gledajući rafove, osetila sam se ponovo iznemoglo ali bila sam odlučna da stvar isteram do kraja. Spavala sam noćas na terasnom trosedu jer joj je došla sestra na spavanje. Noge ne mogu skroz da se pruže, osim da mađioničarskim trikom lebde u vazduhu. Obrtala sam se, menjala poziciju, proveravala da li su se oznojale, da li spavaju, kako spavaju, malo gledala film u kom aligatori jure tatu i ćerku u poplavljenom podrumu tokom uragana u Floridi, na momente se pitajući da li bih ja smela da doplivam do drenažne cevi iako znam da su dva aligatora tu i koliko boli kad ti strpa ruku u čeljusti.
Da imam osam ili deset godina ovo bi me zaista preokupiralo, možda ne bih mogla ni da spavam, ali sa skorih 44. pitala sam se samo kako da izvedem to oko pružanja nogu u vazduh.
Mama za desetak dana ide u Soko Banju, sama. Pitala me je danas da li u prodavnicama u kojima glumim zubić vilu imaju obične papuče jer ne može da se tušira u apostolkama, rekla sam joj, bilo je vruće i nije mi se pričalo, da ne ide ko kiša oko Kragujevca i da slobodno uzme moje koje stoje danima ispred ulaza. Raduje me njen polet. Već dve nedelje dve haljine opeglane vise na ofingerima zakačenim za vrata starog šifonjera.
Danas je htela da se provoza do Dunava posle pet, ali sam joj rekla da se ne zajebava i ne začikava sudbinu. Otišla je kasnije i nije bilo do Dunava.
Idem sad pod tuš i da malo čitam Marka Aurelija. Zapravo moram da upakujem neke knjige koje sutra šaljem, pa onda ipak neću stići da čitam Marka jer sam sažvakana od današnjeg pranja prozora, ribanja, pajanja i usisavanja. I nespavanja sinoć.
Rekla sam sebi danas: Jovana, nema više za*ebancije, od sutra svaki naredni dan leći ćeš u 23, čitaćeš knjigu i zaspati do ponoći. Pakujem svoje vampirsko odelo u crni kofer, nosim na tavan. Skidam zube kojima sam sebi sisala krv u sitnim satima, stavljam u plastičnu kutiju.
Ne zanima me gde sam ni kuda idem. Nije dobro ne znati to, ali je dobro ne lupati glavu zbog toga što ne znaš. Posebno na ovu vrućinu.
J. Kešanski



