Sećanje na prvu generaciju osnovne škole u Novoj Gajdobri

Prošle godine navršilo se 60 godina otkad je jedna generacija učenika završila osnovnu školu u Novoj Gajdobri. Rođeni u prvoj polovini prošlog veka, tačnije 1948. godine, baš ta generacija učenika imala je tu sreću da ne pešači do osnovne škole u Gajdobri.
Posle završena četiri razreda te 1959. godine otvorena je osmogodišnja škola u Novoj Gajdobri.
Našoj sreći nije bilo kraja. Radili su odrasli, radili smo i mi deca na uređenju škole i okoline. I nismo bili sami. Priključili su nam se učenici šestog i sedmog razreda, dok su osmaci ostali do kraja mature u Gajdobri.
Posebno smo se isticali u sportskim aktivnostima, kako dečaci tako i devojčice. Tri godine uzastopno smo osvajali pehare na opštinskim takmičenjima, a onda je taj Pinkijev pehar donešen u našu školu u trajno vlasništvo.
Na letnjem raspustu organizovali smo turnire u malom fudbalu i rukometu, kao i u odbojci, košarci, između dve vatre, a na svečanostima povodom značajnih datuma i u gimnastici.
Svako odeljenje dobilo je po parče zemlje (danas je tu fiskulturna sala) gde smo sejali i gajili povrće takmičeći se ko će imati lepšu baštu.
Nastavnik se poštovao, roditelj još više. A mi deca, svi smo bili isti. Prvi televizor dobili smo te godine kada je škola otvorena pa smo povremeno dolazili u školu da pogledamo nešto prikladno našem uzrastu.
Samo smo želeli da budemo zajedno i da se volimo i igramo. I kako reče moj profesor fizičkog „Sve može propasti, ali fizičko vaspitanje nikad“.
Te 1959. godine učitelj nas je vodio u Beograd na tek otvoreni stadion JNA. Gledali smo utakmicu Partizan – Zvezda.
U šestom razredu smo išli na ekskurziju Sarajevo – Dubrovnik (vozom), a kakav je to bio doživljaj rečima je teško opisati.
Ponosna sam na svoju generaciju. Na tablonu u osmom razredu nas je 40. Razišli smo se, život nas je odveo na razne strane, ali se ipak družimo i rado sećamo svih lepih trenutaka provedenih u miru i slobodi, skromni, bezbrižni i složni. Rado se sećamo i naših preminulih drugova.
Umesto poziva na sastanak generacije pomen našim preminulim drugovima Manojlu Bajatu, Danilu Bukviću, Desanki Deretić, Radivoju Dragumilu, Miloradu Žutkoviću, Slobodanu Kašikoviću, Petru Kneževiću, Slobodanu Stankoviću, Svetozaru Stojanoviću, Ljubici Ćuk, Miroslavu Štrpcu i Kosari Šušnica.
Nevenka Bukvić



