„Ravnica je moja najveća inspiracija“

Čitaoci „Nedeljnih novina“ vrlo često imaju priliku da pročitaju pesmu ili aforizme naše sugrađanke Slavice Agić. Ona piše poeziju, aforizme, satiru, pesme i priče za decu, a njena dela se, pored lokalnih novina, objavljuju u brojnim zbornicima i časopisima u zemlji i inostranstvu. Slavica je do sada objavila četiri knjige, radovi su joj prevođeni i na strane jezike, a dobitnica je brojnih nagrada i priznanja. Od nedavno, članica je i Društva književnika Vojvodine.
Rođena je u ravnici za koju kaže da joj je najveća inspiracija. Sa sobom uvek nosi svesku i olovku i naprosto zapisuje te lepe momente, emocije, sudbine i lične ali i tuđe doživljaje sveta koji nas okružuje.
-Pišem od detinjstva, dakle kad sam naučila da pišem, počela sam i svoje pesme da pišem. Čak se i sećam prve pesme koju sam napisala, bila je to pesma o zimi. Bila sam drugi razred osnovne škole, zimski raspust je bio, a ja sam sedela u kući i posmatrala snežnu belinu. Nisam se nikad nadala da će moje pesme negde biti objavljene, niti sam pisala sa nekom namerom da uspem u tome, jednostavno sam osetila potrebu da ono što vidim ili čujem, prenesem na papir svoj doživljaj toga, priča Slavica Agić za „Nedeljne novine“.
Kao što i njena dela obuhvataju više književnih vrsta i pravaca, tako i ona privatno čita gotovo sve. Od stripova i kaubojskih romana koje je čitala kao mlađa, preko časopisa, pa do klasika svetske i domaće književnosti. Pored poezije, Slavica piše i priče i aforizme. Najveća inspiracija joj je ravnica koju mnogo voli, ali i ljudi koji je okružuju, njihove emocije i sudbine.
-Imam i dve knjige sa pričama koje su započete ali evo čekam da osmislim neki lep završetak. Jedna od njih je o „Majevici“ jer sam tamo radila, i to su u stvari priče o ljudima koji su puno radili, njihove životne priče. Inače su mi životne priče ljudi koji me okružuju vrlo često inspiracija, mada pišem i o prirodi, posebno o ravnici koju obožavam. Ovde sam rođena i ovaj predeo je za mene je nepresušna inspiracija. Desilo mi se na primer da sam išla sa sinom u rodno mesto mog supruga, u okolini Drvara. Sin je kao mali sa bakom i dekom često odlazio tamo i kada smo išli zajedno, sve to je u njemu probudilo zaista posebne emocije. Tada sam o tome napisala četiri pesme, dakle njegov doživljaj tog predela, njegove emocije sam prenela na papir, rekla je naša sagovornica.
Slavičine aforizme objavljuju i „Večernje novosti“, „Enigmatika“, „Nin“, satirični časopis „Jež“ i mnogi drugi. Pesme za decu takođe su publikovane u više dečijih časopisa, a tu su i brojni internet portali koji objavljajuju njena dela. Slavica je do sada objavila četiri knjige, zbirka poezije „Bašta života“, aforizmi „Cvet bez mirisa“, pesme za decu „Razigrani kišobrani“ i poslednja zbirka ljubavne poezije „Trenutak“.
-Nemam neke momente kada sednem i planiram šta ću i kako da pišem. To je kod mene spontano, kada mi naiđe taj momenat inspiracije, ja jednostavno uzmem svesku i to zapišem, iz tog razloga uvek sa sobom nosim svesku. Uradim nekad, da tako kažem, i po zadatku, ali ipak, one pesme koje su mi najbolje i koje su nagrađivane, same su izašle. Tako i učestvujem na konkursima, dakle samo ako već imam pesmu na zadatu temu, ako nemam, ne silim sebe da napišem, dodaje ona.
Slavica Agić je pobedila na Međunarodnom konkursu poezije „Put ljubavi“, dobitnica je Zlatne povelje na konkursu koji organizuje Savez književnika u otadžbini i rasejanju iz Novog Sada. Tu je i treće mesto na Festivalu humora i satire u Rakovici, kao i treće mesto za aforizme na 9. Međunarodnom književnom konkursu u Beogradu. Slavica je osvojila i srebrnu medalju za aforizme na manifestaciji Dani satire „Pavle Tončić“, drugo mesto takođe za aforizme na Čivijadi u Šapcu, bronzanu povelju za poeziju „Panonski galeb“ u Subotici i brojne druge nagrade i priznanja.
D. J. Bujak



