Predstava je kao puzla iz delova

Predstava „Bajka o pozorištu“ u izvođenju Kulturnog centra Bačka Palanka ostvarila je uspeh na mnogim festivalima. Ova predstava ušla je među deset najboljih u Srbiji, pa se tako našla na 67. Republičkom festivalu amaterskih pozorišta u Kuli, zatim na FETRI (Festival tradicionalnih pozorišnih formi amatera Vojvodine) u Jaši Tomiću, gde je osvojila nagradu za najbolju predstavu, kostimografiju i najboljeg glumca, a nakon toga predstava je odigrana na 55. Festivalu dramskog amaterskog stvaralaštva u Malom Crniću. Predstava je izvedena i u Subotici na međunarodnom festivalu „Drim fest“ u organizaciji HKC „Bunjevačko kolo”, koji je održan 23. i 24. oktobra, na kome je „Bajka o pozorištu“ ponovo proglašena za najbolju, a reditelj i glumac ove predstave Nenad Erečković proglašen je za najboljeg glumca.


Tim povodom razgovarali smo sa Gordanom Holok i Živkom Živkovićem, koji su ostvarili zapažene uloge u ovoj predstavi i koji imaju jedne od nosećih uloga u predstavi „Bajka o pozorištu“, Kulturnog centra Bačka Palanka.

Razgovor smo započeli sa glumicom Gordanom Holok i njenim osvrtom na rad i uspeh ove predstve.

Kakav je osećaj kada se trud i ljubav prema glumi krunišu ovakvim uspehom?

-Iskreno nije baš ličilo da će postići takav uspeh ova predstava kad smo počinjali sa probama, jer smo imali problem sa izborom muških glumaca i u nekom momentu sam mislila ili da ćemo odustati ili da će se promeniti forma toliko da neće to biti to. Nisam očekivala ovakav uspeh predstave, ali smo valjda zbog ljubavi koju svi negujemo prema pozorištu i sceni i našim radom da razumemo likove koje tumačimo, uspeli da napravimo dobru priču. Predstava je toliko dobro prihvaćena kod publike i jako sam ponosna na sve nas koji smo učinili da publika ode zadovoljna i nasmejana nakon predstave.

Da li ste očekivali ovakav prijem kod publike i žirija kada ste počinjali probe?

-Meni je svaka predstava izazov sama po sebi i želela sam da vidim kako ću se snaći u njoj, a i ljudi oko mene sa kojima sam već radila, da vidimo kakvu će nam atmosferu i ambijent doneti ovog puta, jer na svakoj probi bude neka anegdota. Uživamo u radu na predstavi, probe su tu da radimo na našim likovima, da se nasmejemo našim lapsusima. Nisam znala da će ovako biti prihvaćena i da će većina koji su gledali predstavu reći da je jedna od boljih koju su gledali, čak i u odnosu na profesionalna pozorišta, nisam mogla da zamislim. To sve govori koliko smo se posvetili radu na predstavi i koliko smo ušli u likove koje tumačimo.

Šta je glavni adut vaše predstave?

-Glavni adut naše predstave bilo bi iznenađenje. To je lik koji tumači reditelj i glumac ove predstave Nenad Erečković koji ima više transformacija u predstavi. Mislim da su aduti muški likovi koji su zapravo i noseće uloge a koje su zahtevale jedan predan rad na likovima i njihovim karakterima.

Kako biste opisali energiju koju nosi ova predstava?

– Predstava je pre svega pozitivna, svi likovi imaju neku posebnu energiju koja se na kraju kao neka sinergija spoji u šestoj sceni. Predstava je kao puzla iz delova, koji kada se grade jedan na drugi, možda nekome nisu jasni i ne znaju zašto se to dešava, ali se na kraju, u šestoj sceni sve otkiva, postaje urnebesno smešno, zabavno, zanimljivo, iznenađujuće i mislim da ta šesta scena nosi celu predstavu kao trijumf.

Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze sa ljubavlju prema pozorištu?

-Pozorište je moja ljubav još od srednjoškolskih dana i kada sam rešila da se ponovo posvetim njemu rekla sam sebi da ću uraditi sve da tu ljubav nastavim bez obzira na privatne i poslovne obaveze. Dešavale su se razne stvari, kao i svakome u životu, ali je pozorište bilo mesto koje me hranilo pozitivnom energijom, hranilo mi je dušu i pomoglo mi je da prebrodim mnoge svoje nedaće i nevolje. Sad pokušavam na koji god način poslovne obaveze uskladiti sa pozorištem da mogu da igram predstave i družim se sa kolegama glumcima.

Da li nam možete otkriti neki lapsus ili anegdotu sa predstava?

-Spomenula bih dve anegdote koje su se desile na poslednja dva izvođenja. Zaboravili smo ostaviti telefon na sceni koji je trebao da zvoni. Dosetila sam se da kažem glumcu, koji igra mog muža, a koji je trebao da se na njega javi, da je nemoguć i da ostavlja stvari svuda po kući, izašla sam sa scene i donela telefon. Iza scene nije bilo svetla pa smo koristili svetla sa mobilnih telefona, u brzini nismo stigli da ugasimo svetla, tako dok je on pričao telefonom na sceni sve vreme je gorelo svetlo. Druga anegdota je bila tehničke prirode. Ljudi u tehnici nisu uspeli na vreme da puste zvuk zvona telefona i pošto je nastala pauza od desetak sekundi moj partner na sceni se dosetio da mu namestim kravatu koju sam mu dala, on je bio nervozan što ne može namestiti kravatu, a ja nervozna što ne može bez mene ništa da uradi. U tom nameštanju tehnika je proradila i zvono se čulo. Sve su to čari pozorišta, sve to je izgledalo simpatično, mi smo se snašli i nastavili dalje. To je pozorište, to je gluma.

Glumac Živko Živković imao je zahtevnu ulogu u kojoj se jako dobro snašao. Pričao nam je kako on vidi pozorište, o izazovima i radu na predstavi.

Koliko je amaterizam zapravo „profesionalan“, kada je reč o radu u vašoj trupi?

-Mislim da je amaterizam u našem malom dramskom ansamblu, mnogo više od hobija i povremenog okupljanja ljudi koji vole pozorište. Možda nas ne plaćaju za ono što radimo, ali nas obavezuju ljubav prema sceni, odgovornost prema ansamblu i poštovanje prema publici. Probe, učenje teksta, rad na liku, trema pred izlazak na scenu – sve je to veoma ozbiljan posao. Razlika je možda samo u tome što mi za svoj trud ne dobijamo platu, već nešto što je ponekad mnogo vrednije – aplauz, osmeh publike i osećaj da smo nekome ulepšali veče. Uostalom, profesionalizam se ne meri uvek novcem, već odnosom prema onome što radiš.

Šta vas kao tim najviše spaja van pozorišne scene?

-Najviše nas spaja to što smo, uprkos različitim karakterima, godinama, zanimanjima i životnim pričama, pronašli nešto zajedničko – ljubav prema pozorištu i potrebu da budemo deo jedne lepe priče. Ali ono što je još važnije jeste da se naše druženje ne završava spuštanjem zavese. Tu su razgovori, šale, međusobna podrška, razumevanje i ona posebna energija koja nastaje kada se okupi grupa ljudi koji se raduju jedni drugima. Posle napornog radnog dana, kada dođem na probu, često imam osećaj da sam ostavio svakodnevne brige ispred vrata. Naš dramski ansambl je za mene jedna mala, ali dragocena zajednica ljudi koji mi vraćaju veru u ljude i pune baterije. A to danas nije mala stvar.

Šta za vas lično predstavlja amatersko pozorište – izduvni ventil, hobi ili nešto više?

-Za mene je to mnogo više od hobija, a možda i od izduvnog ventila. Ako ćemo iskreno, moj svakodnevni posao nije uvek ono što me ispunjava, ali je, kao i kod većine ljudi, deo životne svakodnevice koji se mora obavljati. Zato je dolazak u dramski ansambl za mene svojevrsni beg u jedan lepši svet. To je prostor u kojem mogu da istražujem sebe, da budem neko drugi, da se igram, smejem, učim i stvaram. Posle skoro tri godine provedene u Ars Liberiju, mogu da kažem da sam tamo pronašao jednu malu životnu oazu. Ne znam da li pozorište menja svet, ali znam da menja moj pogled na njega. A ponekad je i to sasvim dovoljno.

Koji je bio najveći izazov za vas tokom pripreme ove uloge?

-U predstavi „Bajka o pozorištu“ tumačim Danijela Gulija, reditelja, dramaturga i homoseksualca koji sa svojim partnerom Jovanom Debeljačkim pokušava da sačuva malo pozorište i održi ga iznad vode. Rekao bih da je najveći izazov bio da pronađem pravu meru između komičnog i ozbiljnog u njegovom karakteru. Danijel je čovek koji ima svoje umetničke ideale, emotivni život, partnerske odnose i svakodnevne probleme, ali istovremeno nosi odgovornost za opstanak pozorišta. Njegov privatni život prepliće se sa dnevno-političkim događajima, porodičnim odnosima, pa čak i venčanjem sina Denisa. Bilo mi je važno da ga ne svedem samo na njegovu seksualnu orijentaciju, već da ga predstavim kao čoveka sa svim njegovim vrlinama, manama, strahovima, ljubavima i ambicijama. Mislim da je upravo to lepota glume – da pokušate da razumete nekoga ko možda nije isti kao vi, ali je u svojoj suštini jednako ljudski.

Gde publika može ponovo da vas gleda?

-Publika će nas ponovo imati priliku da gleda u predstavama Dramske grupe Ars Liberi, u okviru Kulturnog centra Bačka Palanka. Na našem repertoaru su predstave za odrasle, poput „Krađa, svađa i…“,„Bajka o pozorištu“, ali i brojne predstave za najmlađe, među kojima su „Ribar i ribica“ i „Razmažena princeza“. Posebno nam je drago što imamo priliku da igramo i za odrasle i za decu, jer su njihovi aplauzi podjednako dragoceni, samo što su dečji često glasniji i neposredniji. Sve informacije o narednim izvođenjima publika može pratiti putem najava Kulturnog centra Bačka Palanka. Vrata našeg malog pozorišnog sveta uvek su otvorena za nove gledaoce.

Šta biste poručili onima koji žele da se bave glumom, ali nemaju hrabrosti da naprave prvi korak?

-Poručio bih im da ne čekaju da postanu dovoljno hrabri, talentovani ili spremni, jer taj idealni trenutak možda nikada neće doći. Neka jednostavno naprave prvi korak. Ne morate biti profesionalni glumac, ne morate imati prethodno iskustvo, niti morate verovati da ste rođeni za scenu. Dovoljno je da imate želju, malo radoznalosti i spremnost da izađete iz svoje zone komfora. Ja sam jedan od onih koji su možda kasnije nego što su planirali otkrili koliko pozorište može da pruži. I nisam se pokajao. U amaterskom pozorištu ne učite samo kako da glumite, već učite i o sebi, o drugim ljudima, o toleranciji, zajedništvu i prijateljstvu. Nikada nije kasno da sebi poklonite nešto što vas iskreno raduje. Možda pozorište nije moj profesionalni izbor, ali je definitivno moj emotivni izbor.

Glumci iz ansambla dele mišljenje da je festival „Drim fest“ u Subotici jedan od najorganizovanijih festivala, gde je sala velike dvorane Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo“  uvek popunjena do zadnjeg mesta. Zaista je bilo zadovoljstvo učestvovati na ovom festivalu i sve pohvale za domaćine, istakli su glumci ansambla.

J.A. Vlahović

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *