Počinje strasna sedmica

Strasna (Stradalna) Sedmica je vreme tegobnih podsećanja na neizrecivu Tajnu Božanskog snishođenja. „Svojima dođe i svoji ga ne primiše“, kaže jevanđelist. Ista usta koja su radosno klicala „Osana“, samo nekoliko dana kasnije su preispunjena mržnjom uzvikivala „Raspni ga!“. I Car Slave biva izdan, mučen i na kraju raspet. Životodavac umire na krstu.
Gospod se unižava spuštajući se do samoga Ada, mesta krajnje tame, odakle će svetlost Hristovog Vaskrsenja početi da obasjava čitav svet. Sin Božiji dobrovoljno se unizio iz ljubavi prema nama i poništio sebe da bi do kraja sa nama prošao sve etape kroz koje prolazi jedan čovek u svom životnom veku. Podneo je vređanja, udarce, podsmeh i stradanje na krstu. Prihvatio je da umre Onaj koji je jedini bez greha.
Svaki dan ove sedmice naziva se u bogoslužbenim knjigama svetim i velikim zbog svetih i velikih događaja koji su se zbili tih dana. Svaki dan ima svoju temu:
Veliki ponedeljak
Ponedeljak Strasne sedmice posvećen je poslednjim događajima iz zemaljskog života Gospoda Isusa Hrista koji su predskazani u životu stradalnog Josifa, sina starozavetnog patrijarha Jakova. Poput Josifa, koga su braća iz zavisti bacila u jamu, a zatim ga prodala da bi on kasnije vladao Egiptom, i Spasitelj je predat u ruke grešnika, osuđen, raspet i sahranjen, a posle Svoga Vaskrsenja vlada svetom.
Pored uspomene na Josifa, starozavetnog stradalnika, služba ovoga dana posvećena je i prokletstvu smokve koju je Spasitelj zbog njene neplodnosti osudio da se osuši (Mt 21, 17-22; Mk 11, 19-26), a ona je slika jevrejske sinagoge koja je Spasitelja predala na smrt.
Veliki utorak
Utorak Strasne sedmice svojom službom posvećenom jevanđelskom kazivanju ο deset devojaka uči Hrišćane da budu uvek spremni, poput pet mudrih devojaka da Hrista, nebeskog Ženika, dočekaju i sretnu, ne samo celomudrenošću, već i dobrim delima (jelejem, koji se spominje u odeljku koji se čita tog dana na Pređeosvećenoj Liturgiji), jer za spasenje nije dovoljna samo devstvenost već i dela hrišćanskog milosrđa. Pored ove priče, čitaju se još i druge dve: ο talantima i ο Strašnom Sudu.
Velika sreda
Bogoslužbene himne ovoga dana govore ο ženi grešnici koja je mirom pomazala Isusa Hrista (Lk 7, 36-50). Na Veliku sredu prestaje se sa služenjem Pređeosvećene Liturgije kao i sa čitanjem molitve svetog Jefrema Sirina koju prate veliki pokloni.
Veliki četvrtak
Četvrtak Strasne sedmice, u svojoj službi seća se sveštenog omivanja nogu Apostola od strane Spasitelja, Tajne večere, odnosno ustanovljenja Svete tajne Evharistije i predaje Gospoda Isusa Hrista u ruke grešnika. Oplakujući početak Gospodnjih stradanja, Crkva se u isto vreme mistično raduje povodom ustanovljenja Svete Evharistije – tajne Hristovog Tela i Krvi, tajne Svetog Pričešća. Od izrečenih reči: „Ovo činite u moj spomen…“ (Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24), pa do danas, Sveta Evharistija služi se na svim Pravoslavnim prestolima dokle Gospod ponovo ne dođe.
U toku večere, Gospod je otkrio izdajstvo jednog od svojih učenika, a potom je sa svojim učenicima otišao u Getsimanski vrt, gde je svojom ličnom molitvom ukazao da je molitva za vreme nevolja, stradanja i iskušenja najveća snaga za podnošenje svih životnih poteškoća.
Veliki petak
Petak Strasne sedmice je dan krsnog stradanja Gospodnjeg. Tog dana Liturgija se ne služi, izuzev ako bi Blagovesti pale na taj dan, a ne služi se zato što se na Liturgiji prinosi Bogu beskrvna žrtva, a na taj dan je Isus Hristos prineo sam sebe na žrtvu.
U bogosluženjima Velikog petka spominje se hvatanje Gospoda Isusa Hrista, sud jevrejskih starešina i rimskog prokonzula Pontija Pilata nad Njim, krsna stradanja, smrt i skidanje sa krsta. Sama bogosluženja tog dana sastoje se iz: jutrenja – na kome se čita Dvanaest strasnih (stradalnih) Jevanđelja (ovo jutrenje se obično služi uveče na Veliki četvrtak), carskih časova i večernja, tj. opelo Hristovo, sa iznošenjem plaštanice. Posle večernje, poje se malo povečerje sa kanonom ο raspeću Gospodnjem, takozvani Plač Presvete Bogorodice, čiji je autor Simeon Logotet iz X veka. Ovoga dana predviđen je najstroži post.
Velika subota
Ovaj dan posvećen je uspomeni na pogreb Gospoda Isusa Hrista i Njegov silazak u Ad. Prisustvo Hristovo u grobu je Telom, a duhom je bio u Adu, a u isto vreme je na prestolu bio sa Ocem i Duhom, samim tim što je On sveprisutni Bog, neodvojiv od druga dva lica Svete Trojice. To je ona subota u koju je Gospod Isus Hristos pokazao da je došao kraj starom veku koji je bio obeležen svetkovanjem subotnjeg dana, i otpočeo novi vek u kome se svetkuje dan Njegovog Vaskrsenja, novi dan koji nas uvodi u Carstvo Božije.
Jutrenje Velike subote u novije vreme ne služi se rano izjutra, već na Veliki petak uveče. Pred Hristovim grobom, uz kađenje i držanje sveća, vrši se slika Hristovog pogreba. Pevaju se statije – stihovi u kojima se slavi umrli Spasitelj kao Vaskrsenje i Život i izražava bol, žalost i tuga Presvete Bogorodice. U kanonu Velike subote slavi se pobeda Hristova nad smrću. U njoj je Spasitelj usnuo, ali On će smrću pobediti smrt i u treći dan Vaskrsnuti.
Pri kraju jutrenja, plaštanica se nosi tri puta oko hrama, a posle njenog ponovnog polaganja u grob, čita se pred njom Jezekiljevo proroštvo ο vaskrsenju mrtvih (Jez 37,1-14), Apostol i Jevanđelje. Velikosubotnom Liturgijom svetog Vasilija Velikog počinje Vaskrsenje. Sve do čitanja Apostola, sveštenik služi ovu Liturgiju u crnoj odeždi, a potom oblači belu, jer su se u toku ove Liturgije krštavali oglašeni, koji su se tokom celog Vaskršnjeg posta pripremali uzdržavanjem od hrane, molitvama i poukama za krštenje, koje se uvek vrši u belim odeždama. Jedino na ovoj Liturgiji, Jevanđelje se ne čita sa amvona ili sa carskih dveri, već na Hristovom grobu, jer je Anđeo na grobu Gospodnjem objavio mironosicama vest ο Hristovom Vaskrsenju. Velika subota je jedina subota u godini kada se post sastoji u suhojedenju.
Izvor: crkvasvetogilije.rs



