„Noć biblioteka“ posvećena Branku Radičeviću

U petak, 6. decembra, u Narodnoj biblioteci „Veljko Petrović“ u Bačkoj Palanci održano je pesničko veče posvećeno Branku Radičeviću, a u okviru manifestacije koja se održava u celoj Srbiji, „Noć biblioteka“. 


Ovo je prvi put da se bačkopalanačka biblioteka priključila organizovanju ove manifestacije, koju organuzuje Narodna biblioteka Srbije, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja. Pesme Branka Radičevića, kao i svoje pesme, čitali su članovi Književnog kluba „Dis“ iz Bačke Palanke, kao i učenice Srednje stručne škole „Dr Radivoj Uvalić“.

-Ovo je jedan način da se u mreži biblioteka u Srbiji obeleže datumi i jubileji značajni za srpsku kulturu. Konkretan povod za ovogodišnju Nož biblioteka je 200 godina od rođenja Branka Radičevića, najvećeg romantičarskog srpskog pesnika. On je na najbolji način proslavio srpsku reč i narodni jezik. Sa svega 54 pesme, koliko je napisao za vreme svog kratkog života, ostavio je neizbrisiv trag. Da je rođen negde u Francuskoj, bio bi svetski pesnik, a ovako nam je drago što ga se setimo na ove velike jubileje, izjavio je direktor Narodne biblioteke „Veljko Petrović“, Miladin Zorić.

Publika je uživala u stvaralaštvu Branka Radičevića, svako od pesnika je pročitao jednu Brankovu i jednu svoju pesmu, a posebno je bilo lepo čuti i pesme mladih budućih pesnika, učenica bačkopalanačke srednje škole.

Esej o Branku Radičeviću, o njegovom životu i radu, pripremila je bibliotekarka Milka Rodić, koristeći nekoliko različitih knjiga i tako sve prisutne podsetila koliko je Branko važna ličnost u istoriji srpske kulture i društva. Možemo reći da gotovo svi znamo ko je bio Branko Radičević, ali je velika većina zaboravila koja su njegova najznačajnija dela, gde se školovao, sa kim sarađivao. Upravo ovakve večeri i tekstovi nam služe da obnovimo znanje o velikanima srpske kulture.

Branko Radičević (1824–1853) bio je jedan od najvažnijih pesnika srpskog romantizma, poznat po jedinstvenom izrazu koji je spojio narodno stvaralaštvo sa ličnim osećanjima i lirskim izrazom. Rođen kao Aleksije Radičević u Slavonskom Brodu, u tadašnjoj Habzburškoj monarhiji, Branko je od malih nogu pokazivao sklonost ka umetnosti i pisanju. Iako je formalno obrazovanje započeo u medicinskim studijama u Beču, Radičević se ubrzo potpuno posvetio književnosti, prepoznajući u pisanju najdublji izraz svog identiteta i umetničkog impulsa.

Njegova poezija obuhvata tematski raspon od lirskih osećanja do pesama posvećenih prirodi i srpskoj narodnoj tradiciji. Već njegova prva zbirka, objavljena 1847. godine, naišla je na entuzijazam kod književne javnosti. U ovoj zbirci dominira pesma „Đački rastanak“, u kojoj se oseća nostalgičan ton i priziva duh bečkih studentskih dana. Takođe, pesma „Kad mlidijah umreti“ izraz je njegove intimne melanholije i suočavanja s prolaznošću, što će kasnije dobiti na značaju zbog njegove prerane smrti u 29. godini.

Radičevićev pesnički izraz karakterišu jednostavan, ali izrazito muzikalan jezik, kao i motivi slobode, prirode, ljubavi i mladalačkog zanosa. Njegov rad odražava istovremeno i ličnu emociju i univerzalnu čežnju za slobodom, zbog čega je postao uzor mnogim generacijama mladih pesnika i rodoljuba. U njegovom stvaralaštvu prisutan je uticaj Vuka Karadžića, čiji su reformistički poduhvati u standardizaciji jezika otvorili prostor za stvaranje moderne srpske književnosti.

Branko Radičević je umro mlad, ali je ostavio neizbrisiv trag u srpskoj književnosti. Njegov grob na Stražilovu, brdu iznad Sremskih Karlovaca, postao je mesto inspiracije i sećanja, a pesnikova mladalačka energija i iskrena emocija ostaju trajna vrednost u kanonu srpske poezije.

Postoji nekoliko zanimljivih činjenica o Branku Radičeviću koje ga dodatno približavaju kao ličnost i pesnika:

  •  Promena imena iz ljubavi prema srpskom jeziku: Branko je rođen kao Aleksije Radičević, ali je ime promenio u Branko kako bi se još više približio narodnom jeziku i duhu svog pesničkog stvaralaštva. Ova promena imena bila je simboličan čin u duhu romantizma i ljubavi prema srpskoj kulturi.
  • Blisko prijateljstvo sa Vukom Karadžićem: Radičević je bio blizak prijatelj sa Vukom Stefanovićem Karadžićem, reformatorom srpskog jezika i pisma. Vukov uticaj na Radičevića nije bio samo lingvistički; Vuk ga je inspirisao da se osloni na narodnu tradiciju i jezik, što je bilo ključno za Radičevićev pesnički izraz.
  • Mladi pesnik zaljubljen u prirodu: Branko je voleo prirodu i često je inspiraciju nalazio u pejzažima oko Dunava i Fruške gore. Ova ljubav prema prirodi oseća se u mnogim njegovim pesmama, a njegovo poslednje počivalište na Stražilovu, brdu iznad Sremskih Karlovaca, često se opisuje kao simbol pesnikove povezanosti sa prirodom i njegovog večnog mira.
  • Pisanje pod senkom bolesti: Veći deo svog kratkog života Branko je proveo boreći se s tuberkulozom, koja je bila smrtonosna bolest u 19. veku. Iako je znao da mu je život ugrožen, ovo ga nije sprečilo da piše s neverovatnim zanosom. Bolest je dodatno uticala na njegovu poetiku, dajući njegovim stihovima melanholičan ton.
  • Simbol slobode i mladalačkog zanosa: Branko Radičević postao je simbol mladosti, slobode i patriotskog zanosa. Njegova poezija bila je izuzetno popularna među mladim intelektualcima i studentima 19. veka, a i danas se njegov duh slavi kao uzor mladalačke energije i slobodoljublja.

Branko Radičević je ostavio relativno mali, ali izuzetno značajan opus pesama, od kojih su neke postale kultne u srpskoj književnosti. Evo nekoliko njegovih najpoznatijih pesama:

1. „Đački rastanak“ – Ova pesma jedna je od najpoznatijih i najsimboličnijih u Radičevićevom stvaralaštvu. Napisana je kao oproštaj sa bečkim studentima i prijateljima. Pesma odiše nostalgijom, ljubavlju prema mladosti i prijateljstvu, ali i tugom zbog rastanka.

2. „Kad mlidijah umreti“ – Ova pesma je duboko lična i refleksivna, prožeta osećajem prolaznosti i tuge. U njoj Branko izražava suočavanje sa smrću, što je postalo posebno značajno s obzirom na njegovu preranu smrt. Pesma je prepuna lirskog zanosa i melanholije, i često se doživljava kao njegovo lično pesničko opraštanje.

3. „Tuga i opomena“ – Ova pesma izražava osećanje tuge i unutrašnjeg previranja. U njoj Branko kroz lirski izraz komunicira sa svojim bolom i suočava se sa prolaznošću života, što ga čini jednim od pesnika s najsnažnijim emotivnim intenzitetom u srpskoj poeziji.

4. „Put“ – Radičevićev „Put“ je simbolična pesma koja prikazuje pesnikovu životnu putanju i unutrašnju borbu. U pesmi se ogleda pesnikova ljubav prema domovini i tradiciji, kao i težnja za slobodom, što je bio čest motiv kod srpskih pesnika tog vremena.

5. „Pesma“ – Ova pesma predstavlja Brankovu ljubav prema narodnom jeziku i kulturi. Kroz jednostavan, ali dubok izraz, pesnik peva o svojim osećanjima prema životu i inspiraciji, čime dodatno naglašava svoj romantičarski duh.

6. „Devojka na studencu“ – Ova pesma se često ističe zbog svoje lirske lepote i jednostavnosti. Kroz susret mladića i devojke kod izvora, Branko prikazuje motive ljubavi, nevinosti i prirodne lepote, što pesmi daje svežinu i autentičnost narodnog predanja.

Ove pesme oslikavaju Radičevićevu poetiku i njegov senzibilitet za teme mladosti, ljubavi, smrti i nostalgije, što ga čini jednim od najupečatljivijih pesnika srpskog romantizma.

D. J. Bujak

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *