Nemanja Ćurić: Najteže mi je bilo prvih mesec dana posle nesreće

Tada osamnaestogodišnji Nemanja Ćurić iz Nove Gajdobre doživeo je 23. juna 2003. godine tešku saobraćajnu nesreću na mostu između Bačkog Petrovca i Gložana. U automobilu su bili njegova tri drugara i on. Jedan je izgubio život, a Nemanja je zadobio teške telesne povrede opasne po život. Povredio je kičmu i od tada je vezan za invalidska kolica.


-U pitanju je povreda torahalnih pršljenova 10 i 11. Ti je takva povreda da je proces napretka jako dug, ali i moguć. Naravno, od toga i zavisi kakva je povreda kičmene moždine jer nijedna povreda moždine nije ista. Ako je kičmena moždina presečena, onda oporavak nije moguć, ali ako je nagnječena, kao što je kod mene slučaj, onda je oporavak donekle moguć.

Naš sagovornik navodi da mu je bilo jako teško u prvih mesec dana posle nesreće da prihvati da će nastavak života provesti u invalidskim kolicima.

-Jako je retko da za tako kratko vreme nastavim dalje u čemu mi je najviše pomogla porodica. Veliki uticaj u tom trenutku su imali moji najbliži drugari koji me ni jednog jedinog trenutka nisu napustili i hvala im na tome. Rehabilitaciju sam radio kod kuće gde sam vežbao sa profesionalnim fizioterapeutom Alicijom Šešum iz Bačke Palanke koja mi je dosta pomogla u oporavku. Posle par godina vežbanja sa terapeutom nastavio sam da samostalno vežbam kod kuće sa majkom. Na tretman matičnim ćelijama sam išao u Beč 2013. i 2015. godine i tamo sam se nadao nekom boljem oporavku, ali bezuspešno. Za ozdravljenje šansa uvek postoji, jer medicina napreduje iz dana u dan.

U svemu tome je Nemanja Ćurić imao podršku porodice, oca, majke i brata.

-Imam podršku i od prijatelja, kumova, ali porodica je ta koja je uvek tu i kada je teško, jer sam imao uspona i padova. Na žalost, majka mi je nedavno preminula, a ja sam, i pored teškog gubitka, uspeo da ostanem u treningu i osvojim prvu medalju u singlu u stonom tenisu koju posvećujem njoj. Neizostavnu zahvalnost imam i prema mojoj supruzi Spomenki koja mi je, posle gubitka majke, najveća podrška u svemu.

Pre saobraćajne nesreće je Nemanja Ćurić bio izuzetno talentovan fudbaler koji je došao i do dresa Čukaričkog iz Beograda, a potom i do crno-belog dresa Partizana.

-Od malih nogu sam se bavio sportom koji mi je u krvi. Kada sam shvatio da mogu da se bavim sportom iz invalidskih kolica, nijednog trenutka nisam razmišljao da li da se bavim nego sam odmah krenuo sa treniranjem stonog tenisa. Kao prvo, volim sport, a kao drugo, dobro je za zdravlje pogotovo nama koji smo u invalidskim kolicima. S obzirom na moju povredu, morao sam da kažem zbogom fudbalu, što mi je bilo teško. Posle četrnaest godina sam odlučio da treniram stoni tenis. Mislim da sam trebao i ranije da krenem, ali iz Nove Gajdobre to nije bilo moguće. Trenira se dva puta dnevno u Novom Sadu po dva sata i tako svaki radni dan. To je bio jedan od razloga zašto sam se odlučio da život nastavim u Novom Sadu sa tadašnjom devojkom, a sada suprugom, i krenuo sam u ozbiljno bavljenje stonim tenisom.

Ćurić ovaj sport trenira sedam godina što i nije tako puno, jer je stoni tenis jako komplikovan i težak.

-Posle tri godine igranja sam dobio poziv od selektora reprezentacije Srbije Zlatka Keslera, a ubrzo i njegovog kluba Spin iz Novog Sada. To je inače najtrofejniji klub na svetu kada su u pitanju osobe sa invaliditetom. Što se tiče mojih uspeha u stonom tenisu, nekoliko godina sam bio prvi u dublu u Srbiji, a prošle godine sam bio prvi i na bodovnom turniru u našoj zemlji. U inostranstvu sam pre četiri godine uzeo zlatnu medalju u muškom dublu, pre dve godine sam bio drugi u Hodininu u Češkoj u konkurenciji 50 takmičara. Isto tako sam pre dve godine u Ostravi u Češkoj savladao stonotenisera iz Čilea i jednog Čeha kako bih ušao na svetsku rang listu, a da bi to uradio moraš da pobediš na Svetskom kupu dva takmičara koji su već na svetskoj rang listi. Pre dve godine sam u Češkoj na Svetskom kupu osvojio drugo mesto u miks dublu sa Biljanom Ubović iz Mladenova. Na svetsku rang listu sam došao sa nekih 700 bodova i evo ove godine sam, ponovo u Ostravi, na istom turniru pobedio Argentinca koji je bolje plasiran od mene i Japanca i prikupio sam oko 70 bodova. U polufinalu sam izgubio od predstavnika Francuske i tako sam završio na trećem, mestu. To je moja prva medalja u singlu na Svetskom kupu. Dan kasnije sam u miks dublu sa Marinom Minić osvojio srebrno odličje.

Sledeće godine je Evropsko prvenstvo u Švedskoj, a Nemanja Ćurić se nada učešću na ovom velikom takmičenju. Do tada mu ostaje da vredno trenira.

-Treniram u sali na SPENS-u. Kada su letnji topli dani dva meseca sam trenirao na Akademiji u klimatizovanoj sali, ali pre petnaest dana smo dobili klima uređaj u sali na SPENS-u tako da ćemo ovo leto trenirati samo tu.

Životna priča Nemanje Ćurića je tužna, ali ujedno ima i lepih stvari. Ovo je primer kako jaka volja za životom može da pobedi tešku bolest ili povredu. Nadamo se da će Nemanja pobediti tešku povredu kičme i izaći iz invalidskih kolica, što je po svemu i zaslužio.

D. Zorić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *