Milan Pališaški – istaknuti bačkopalanački slikar i arhitekta

Bačkopalanački hroničar, Leonard Nemet, 2022. godine objavio je knjigu pod nazivom „Kolekcionar palanačkih uspomena“, u kojoj su sabrane brojne priče iz prošlosti Bačke Palanke i okolnih mesta. Nemet je autor više ovakvih knjiga, a „Kolekcionar palanačkih uspomena“ konkretno obuhvata nekoliko celina – o vatrogastvu u Bačkoj Palanci, kulturno-istorijskoj topografiji Bačke Palanke, vremenu Velikog rata na našim prostorima, o životima poznatih Bačkopalančana ali i zanimljive i nikad ispričane priče naših sugrađana.


U delu knjige „Likovna vertikala Palanke“ između ostalih, pisao je o životu i radu bačkopalanačkog slikara i arhitekte Milana Pališaškog.

Slikar i arhitekta Milan Pališaški (1927 – 2017)

U beogradskom hotelu „Metropol-palas“, 31. januara 2014. godine predstavljena je monografija „Milan Pališaški – arhitekta“, povodom šezdeset godina rada ovog istaknutog palanačkog slikara, grafičara, urbaniste, dizajnera primenjene umetnosti i arhitekte stambene, izložbene i sajamske arhitekture. „Sveobuhvatni umetnički i graditeljski napor Milana Pališaškog daje kontinuiran, celovit, višeznačan i konzistentan opus koji zadovoljava kriterijume velikih umetničkih dela (opsežnost dela, obilje interesovanja, raznovrsnost, univerzalnost, trajnost i jedinstvo)“, kaže dr Đura Kojić, profesor Arhitektonskog – građevinskog fakulteta u Novom Sadu. Ova naša biografsko-autobiografska beleška o slikaru Milanu Pališaškom bila bi nepotpuna i lišena dragocene autentičnosti, bez odlomaka objavljenih u pomenutoj monografiji. U podnaslovu „Sećanja“, a po izboru samog Pališaškog, iz neposrednog kontakta sa autorom ovog rada, donosimo i njegov tekst kako sledi:

„Rođen sam 4. jula 1927. od majke Ane Radojčin Pališaški i oca Radoslava Pališaškog u Bačkoj Palanci. Otac Radoslav Pališaški, rođen 1894. godine, bio je podbeležnik u opštini Bačka Palanka…

…U drugom podnaslovu svoje autobiografije „Bačka Palanka moga detinjstva“ autor, kako sam podnaslov kaže, opisuje svoj rodni grad u prvoj deceniji života, dakle period do početka Drugog svetskog rata:

„U najlepšem sećanju mi je ipak ostalo tadašnje dunavsko kupalište – plaža, tzv. ‘Štrand’, o kome ću reći nešto više. Iako novosadski slovi kao ‘naj’, mislim da je naš, premda manji, kao pravo ‘gradsko kupalište’ u to vreme bio i lepši i bolje organizovan. Palanački štrand su preko puta Iloka izgradili Nemci, a vlasnik se zvao Lindešmit. Njegova kuća – vila i danas stoji uz hotel „Klespis“ (hotel ‘Beograd’, prim. L.N.) i služi kao dečiji vrtić ‘Mladost’ ul. J. A. 4, a predstavlja možda i najlepšu građevinu u Bačkoj Palanci. Lindešmit je izgradio oko 180 individualnih opremljenih kabina koje su se iznajmljivale u sezoni (kabina mog oca je bila pod brojem 159). U kompleksu plaže postojali  su bife-restoran i kuglana i kuća čuvara sa blagajnom-recepcijom. Radila je i berbernica, uz plažu u jednoj niši bila je i češljaonica sa ogledalima, dok su u ograđenom delu plaže podučavana deca neplivači. Na pesku su bile sprave za vežbanje (razboj, dva vratila), a u hangarima za čamce boljestojećih porodica čuvali su se modeli „Kilbot“ preklopne gradnje, skifovi, dvosedi, dubl-skul sa rol sicevima“…

Po završetku III razreda gimnazije, Milan je nastavio školovanje 1941. godine u „Mađarskoj kraljevskoj državnoj gimnaziji“ na srpskom nastavnom jeziku, koja je za vreme okupacije bila jedina u Vojvodini. Krajem oktobra 1944. godine, završivši VI razred pomenute gimnazije,m javlja se dobrovoljno u partizane i bez ikakve vojne obuke sa sedamnaest godina odlazi na front. Prvo vatreno krštenje bilo je u bici na Batini 10. i 11. novembra 1944, kada su se sukobile dve najveće vojske tog vremena- ruska i nemačka. Kada Milan Pališaški govori o svom školovanju u Palanci i Novom Sadu, gde završava skraćeni tečaj VII razreda gimnazije 1946. godine, a VIII 1947, vredno je istaći jedan njegov zaključak: „Mislim da je važno gde neko provede detinjstvo, dečaštvo i najlepši deo mladosti, gde se formira i „uči životu“. A Palanka i Novi Sad su meni ostavili dubok trag u kulturnom, društvenom i opštem smislu, čak dotle da mogu reći da me je manje-više sve što sam naučio, u sebe tada primio i saznao, u vreme odrastanja u toj sredini definisalo kao čoveka ceo život“.

Po završetku velike mature u Novom Sadu, Milan upisuje studije na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. I pored posledice ratnih, nestašica i nemaštine (kupovalo se na bonove i tačkice), Milan je kao učesnik NOB-a, bio oslobođen mnogih vannastavnih obaveza, a što je još važnije, imao je tetku u Beogradu koja mu je uvek bila pri ruci. Studentski dani, i pored fakultetskih obaveza, ostaju mu u nejlepšoj uspomeni, a prijateljstva tada uspostavljena ostaju za ceo život. Milanov društveni život u godinama studija, a i kasnije, bio je ispunjen, da ne kažem hedonistički, u pravom smislu te reči. Ako znamo za njegovo muzičko obrazovanje, možemo pretpostaviti kakva je bila njegova popularnost u društvu u kojem se kretao a, po njegovim rečima, i materijalna dobit od muzičkih nastupa u mnogome je „spasavala“ roditeljski budžet. Prvu izložbu akvarela i grafike Milan Pališaški, zajedno sa izuzetnim prijateljem Zoranom Petrovićem, organizuje na insistiranje profesora Strala i Deroka na TVŠ – Arhitektonskom fakultetu u Beogradu…

Jedan poslovni uspeh arh. Milana Pališaškog može se slobodno svrstati na granicu mogućeg ili u „verovali ili ne“, a objavljen je u listu „Politika“ 23.04.1963. godine u rubrici „Iz naših krajeva“, gde doslovno piše „Arhitekta Milan Pališaški dobio je 1960. godine sve četiri prve nagrade na konkursu za idejno rešenje Jugoslovenskog paviljona na sajmovima u Izmiru (Turska), Frankfurtu na Majni (Zapadna Nemačka), Stokholmu (Švedska) i Tunisu (u Tunisu)“.

Još na samom startu, a potom kroz čitav stvaralački opus, na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama i sajmovima, Milan skreće pažnju publike i stručne javnosti na primenu univerzalno prihvatnjivih elemenata, svedenost oblika i boja i usvojenih načela estetskog elementarizma, što ga lansira u sam vrh kulturno-umetničkih poslenika u Srbiji. Tako privilegovan, mogao je sebi dati stvaralačku slobodu moderniste i glasonoše, ovde nepoznate savremenosti, „da oproba auto-banove zapadnog sveta posle tačkica i nemaština, u ruci drži stranu valutu“, kojom je pribavljao najkvalitetniji slikarski materijal (flah i akvarel četkice od vidrine dlake, papir, platna, boje i dr.)


Stvaralačko-umetničko delo Milana Pališaškog je veoma raznovrsno i obimno. Među brojnim izvedenim objektima ovog velikog umetnika, izdavajaju se hotel „Turist“ (današnji hotel „Fontana) u Bačkoj Palanci, spomen-obeležje na odrambenom nasipu pored Dunava u Bačkoj Palanci kao i autobuska stanica takođe u Palanci.


Milan Pališaški je za svoj umetnički opus dobio sledeće nagrade i priznanja: Godišnja nagrada ULUPUS-a – 1961; Zvanje istaknutog umetnika – 1985; Oktobarska nagrada 30. salona – 1989; Srebrna plaketa Univerziteta umetnosti – 1991; Zlatna plaketa – 1992; Nagrada za životno delo – 1994; Povelja Akademije arhitekata – 1995; Nagrada za arhitekturu SAS-a – 1996; Povelja Narodnog muzeja – 1998; Povelja Akademije arhitekture – 2007. godine.

Kao krunu svih nagrada i priznanja, Milan Pališaški je dobio Nacionalnu penziju Ministarstva kulture Republike Srbije 2008. godine. Umro je posle kraće bolesti u Beogradu 30. jula 2017. u 91. godini života.

Autor: Leonard Nemet, odlomak iz knjige „Kolekcionar palanačkih uspomena

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *