Ko je i kada izgradio objekat Muzeja grada

Bačkopalanački hroničar, Leonard Nemet, 2022. godine objavio je knjigu pod nazivom „Kolekcionar palanačkih uspomena“, u kojoj su sabrane brojne priče iz prošlosti Bačke Palanke i okolnih mesta. Nemet je autor više ovakvih knjiga, a „Kolekcionar palanačkih uspomena“ konkretno obuhvata nekoliko celina – o vatrogastvu u Bačkoj Palanci, kulturno-istorijskoj topografiji Bačke Palanke, vremenu Velikog rata na našim prostorima, o životima poznatih Bačkopalančana ali i zanimljive i nikad ispričane priče naših sugrađana.
U delu knjige „Kulturno-istorijska topografija Bačke Palanke“ Leonard Nemet pisao je i o istorijatu zgrade Muzeja grada.
Zgrada Građanske škole (danas Muzej grada) na Trgu bratstva i jedinstva broj 21, u društvenoj je svojini – nosilac prava korišćenja je Kulturni centar Bačka Palanka.
Zgradu je projektovao i gradio od 1901. do 1903. godine arhitekta Franc Rajhl (Apatin 1869 – Budimpešta 1960), za 106.000 kruna, po nalogu investitora – Bačke županije i Sreza palanačkog. Predistorija ovog objekta odvešće nas u poslednju četvrtinu XIX veka, kada se, na predlog Karla Mezeija, 1886. godine osniva jednorazredna srednja škola, koja je bila smeštena u kući dr Perlesa (danas Ulica M. Kurepe br. 14) i koja će prerasti u četvororazrednu do 1898. godine, kada je „prodržavljena“ i postala Državna građanska škola.
Takođe, i projektant zgrade Građanske škole na Trgu bratstva i jedinstva ing. arhitekture Franc Rajhl, na neki način je utkan i istoriju našeg grada. Naime, po završetku školske zgrade, projektovao je 1907. godine i crkvu u neo-gotskom stilu, za katoličku Župu novopalanačku, koja je, posle tri godine, završena 1910. godine, a posle oštećenja (od nemačkog granatiranja 1945. godina) i srušena 1965. godine. Zatim, rođeni brat arhitekte Franca Rajhla, Vilhelm Rajhl, bio je vlasnik fabrike cementnih ploča i veštačkog kamena u Palanci (pločice, stepeništa, obloge za soklu i dr.) a što je važnije za naše kulturno nasleđe, Vilhelm je imao lepu kćer Adrijanu-Aureliju, koja će 1897. godine postati supruga čuvenog palanačkog slikara Franca Ajzenhuta, čiji sin Georg je 1926. godine osnovao fabriku za izradu kožne galanterije „Merkur“.
Ali da se vratimo arhitekturi. Objekat je smešten na među nekadašnje nemačko-mađarske osnovne škole (nekada OŠ „Klara Feješ“, danas srednja škola „9. maj“) i Parohijskog doma rimokatoličke crkve (danas Gimnazija „20. oktobar“ i ekonomska škola „Dr Radivoj Uvalić“), a čeono je izvučen na regulacionu liniju ulice, okrenut ka zapadu. Zgrada je jednospratna sa osnovom u obliku ćiriličnog slova „P“, a severno i južno krilo zgrade daje simetričnost i skladnost u celokupnoj koncepciji objekta. Dvorišna fasada je razuđena već pomenutim krilima, kao i centralnim delom, koji je naglašeno izvučen u odnosu na osnovni pravac dvorišne linije.
U arhitektonskoj koncepciji prepoznat je jak uticaj arhitekture istoricizma, a naročito je naglašena stilska prepoznatljivost u uličnoj fasadi, koja je u osnovi prizemlja i sprata, završno sa krovnim vencem, u centralnom delu i na južnom i severnom krilu izvučena u odnosu na regulacionu liniju ulice. Prozori su dvokrilni i trokrilni, u prizemlju zasvođeni polukružno, a na spratu ravnim timpanonima, što zgradu, poput kordonskog venca preseca horizontalno i naglašava dve etaže. Centralni deo ulične fasade se završava baroknim rizaletom, koji nadvisuje krovni venac i korespondira sa plitkom malterskom plastikom naizmeničnih nizova geometrijskih figura.
Ulaz u zgradu obezbeđuje dva odvojena ulazna portala, koji su omogućili da prizemlje, kao posebna celina (ženska škola), bude u funkcionalnom smislu odvojena u odnosu na spratni deo (muška škola), u koji se ulazilo iz dvorišta, kroz hol, pa širokim stepeništem od veštačkog kamena na spratnu etažu. U južnom krilu je smeštena fiskulturna sala u prizemlju, a na spratu svečana sala, dok su u severnom krilu smeštene dve učionice. Dvorišni deo zgrade i na prvoj i na drugoj etaži, ima celom dužinom objekta, hodnike koji povezuju četiri učionice prizemlja i četiri učionice na spratu, dok je u centralnom, ispuštenom dvorišnom delu u obe etaže mokri čvor. Ispod severnog krila zgrade nalaze se podrumske prostorije, a terase (koje preko drvenog stepeništa povezuju spratnu etažu) oivičene su ogradom od kovanog gvožđa, što predstavlja poseban arhitektonsko-stilski element kasne mađarske secesije.
Na kraju, recimo nešto o istorijatu Građanske škole, koja skoro stotinu godina ostaje u funkciji obrazovanja srednjoškolaca naše opštine, pa i šire. Nastava se do kraja Prvog svetskog rata odvijala na mađarskom i nemačkom jeziku, a prvi direktor je bio Janoš Kardoš. Po završetku Velikog rata, formiraju se mešovita odeljenja (zazidan je južni ulaz), nastava se izvodi i na sprskom jeziku, a od 1931. godine ukida se nastava na nemačkom. Tada je direktor bio Dimitrije Rašić.
Nakon oslobođenja 1945. godine Građanska škola postaje Nepotpuna mešovita gimnazija, a od 1948. godine je Potpuna mešovita gimnazija, s nazivom Državna realna gimnazija Bačka Palanka. U zgradi su bile smeštene: Tehnička škola, Ekonomska škola i osnovne škole „Klara Feješ“ i „Veselin Masleša“. Danas je u zgradi stare Građanske škole smešten Muzej grada Bačke Palanke.
Autor: Leonard Nemet, odlomak iz knjige „Kolekcionar palanačkih uspomena“



