Kako ispostaviti račun roditeljima?

ČELAREVO – Bilo je pitanje vremena kada će novo dečije igralište u čelarevskom Ritiću, postavljeno u jesen prošle godine, pretrpeti neki lom. Danas niko od dece ne može da igra košarku, jer je obruč tokom noći izvaljen iz table i „visi na koncu“.
Nebezbedan je i neupotrebljiv. Od prvog dana, igralište je privuklo veliku pažnju dece i roditelja jer je zamenilo igralište staro više od četrdeset godina. Svakodnevno se može čuti graja i smeh.
Problem nestaje kada padne noć, jer igralište nije osvetljeno i samim tim „idealno“ je za okupljanje grupica omladine i starijih osnovaca koji svoju energiju izbacuju kačeći se na koš, koristeći sprave namenjene za uzrast do tri godine, uz urlike i nepoštovanje okruženja zbog čega je veliki broj stanara iz okolnih zgrada ogorčen.
– Žao mi je što smo od starta znali da će se ovo dogoditi. Svaku noć ovde se okupljaju,
urlaju, lupaju klackalicama. Ne poštuju stanare iz okolinih zgrada, ponašaju se kao da su sami na svetu. Puni su nekog besa. Ja da izađem da ih opomenem, ne smem, otkud znam šta su u stanju da urade – kaže starija gospođa koja šeta oko igrališta, zagledajući odvaljen koš, želeći da ostane anonimna.
– Da je igralište osvetljeno i pod video nadzorom, sada bi mogli da lepo ispostavimo račune roditeljima dece, pa kad budu platitili štetu, možda će sledeći put pričati sa njima oko toga kako se čuva javna imovina – kaže V.Z. koji napominje da nema reda ni zakona i da izgleda svako može da radi šta god hoće, a da ne bude kažnjen.
Sagovornici apeluju da se igralište što pre osvetli i stavi pod video nadzor kako zbog očuvanja samog igrališta, tako i zbog ličnog mira koji je noćnim okupljanjima narušen.
-Ne bi bilo loše da seoska policija, ako je uopšte tu vikendom, prošeta po Ritiću, parku, da vide šta omladina radi. Mada se ovo čini kao naučna fantastika – dovikuje gospođa koja je želela anonimnost.
Autorka: J.Kešanski
REČ UREDNIKA: Naša koleginica J. Kešanski, je dva dana uoči ovog nemilog događaja na igralištu u Čelarevu, napisala i kolumnu za naše NEDELjNE NOVINE, u kojoj je predvidela razvoj događaja. Prenosimo kolumnu u celosti:
SVILENI BADE MANTIL
Da sam imala nešto pametno da napišem, javila bih se mnogo ranije, ali mi se činilo da je bolje da ćutim, jer i ovako pojma nemam više šta je pametno. Znam samo da ću dobiti nervni slom od noćnih urlanja na dečijem igralištu koje se nalazi na deset metara od našeg prozora. Pretvaram se u vešticu, to sam još juče zaključila, samo ovog momenta se uopšte ne preispitujem o tom svom statusu, jer ako im sad izađem napolje „leteće perje“.
Pustite me zajebancija „i mi smo tako„ jer ja nisam tako. Od svoje četvrte, eventualno pete godine znala sam nekoliko stvari:
- Na ulici se javljaš prolaznicima. Dobar dan, dobro veče.
- Plus, izvolite,hvala, nema na čemu.
- Smeće se baca u kantu.
- Drvo ježivo biće injegove ruke su grane koje ne smeju da se lome.
- Ne dereš se pod tuđim prozorima, mrak je vreme kad se spava.
- Životinje se vole i hrane.
- Pomogneš u nevolji, podeliš.
- Ne vređaš, poštuješ starije, ne ponašaš se onako kako ne bi voleo da te opišu ako se ikad pojave besni na vratima tvog stana.
Onda sam rasla i rasla i porasla dovoljno da shvatim da ću zbog svega naučenog i vrlo revnosno primenjivanog najebati i da će mi izlazak u spavaćici oko ponoći da izreknem koju opomenu postati praksa. Ne zavaravajte se, uopšte se ne stidim svoje nadrkanosti. Planiram, čak, da kupim svileni bade mantil, razbijmo predrasude o vešticama.
Volela bih da taj planirani svileni bade mantil ima i čudesnu moć da me kao Hari Potera učini nevidljivom da mogu da čujemšta roditelji kažu klincima kada ih puste napolje, i kažu li im bilo šta. To je mnogo važno, držim se uvek činjenica, ne želim da nagađam i osuđujem.
Vika koju proizvode mešavina je urlika, lupanja, nekog čudnog iskidanog smeha jačine atomske bombe koja pustoši sve pred sobom. Setim se često da nemaju gde da izlaze, nema diskoteka ko nekada, tamo bi možda bolje kanalisali pubertetsku energiju, ali sam se setila da od tog kanalisanja nema ništa dokle god u rukama imaju mobilne telefone.
Uz svileni bade mantil za ponoćni izlazak, uskoro počinjem da šijem i maskirnu uniformu jer uz svu priču koju ću do tada ispričati, svakako će me zanimati i kakva je ćerkina primena naučenog u praksi.
Svuda oko nas je galama.
Galama.
Galama.
Bes i frustriranost ljudi.
Agresija, nasilje, vriska, sukobi se rešavaju hladnim oružjem, vešanjem, klanjem, medijski prostor prodaju kurve, kriminalci, prostaci. Lepa reč krepala je k’o moja nada da će se stvari promeniti.
Od toga nema ništa.
Spremite se za život u deponiji.
Uključite se u lajv program tristogodišnje razgradnje plastičnih flaša tu pred vašim nosem. Klinci ih seju k’o povrće. Nabavite čepiće u apotekama, par košta oko 130 dinara, spasite sebe nevaspitanja.
Stavite reze na vrata.
Nabavite šlem, oklop, suzavac. Takvi se probajte saviti da uberete ljubičicu, vesnicu proleća kada se nasilje budi, sve se budi, i budite „srećni“što ste i bez čarobnog bade mantila nevidljivi, baš kao i ja, da je drugačije, neko, bar neko, bilo ko shvatio bi da na svetu ne živi sam.“



