Jovana Kešanski izdala novu knjigu – „A ja nasmejana žena“

Novinarka i spisateljica Jovana Kešanski iz Čelareva izdala je svoju drugu knjigu po redu, „A ja nasmejana žena“. Knjiga je izašla iz štampe četiri godine nakon prve, veoma uspešne knjige „109 pletenica“.
Jovana, kao dugogodišnja saradnica Nedeljnih novina odgovorila je na naša pitanja o novoj knjizi, kakve nove priče nam donosi, kao i o uspehu njenog prvog dela.
Prvo, želim da ti čestitam na novoj knjizi i poželim mnogo uspeha sa njom. „A ja nasmejana žena“ njen je naslov, a ako znamo da se iza „109 pletenica“ krilo mnoštvo emotivnih priča, šta se krije iza „nasmejane žene“?
Ne krije se ništa, sve je na izvolite. Vašar svakojakih emocija, od straha, besa i nemoći sve do ponosa, ljubavi i kurčevitosti. Pardon, odvažnosti. Kupiš vruće slane kokice ili šećernu vunu i pokušaš da nađeš sebe, jer tako će ti biti lakše. Nisi sam. Užasno je kada čovek misli da je usamljen u svojim stanjima, da je izolovan slučaj, greška prirode, otpisan i nesrećan. Kada bismo više bili iskreni prema sebi i manje se folirali, svima bi nam bilo bolje. Ali, mislim, iako me nisi pitala, da tome nema leka. Hvala za lepe želje.
Kako si zadovoljna prvom svojom knjigom, u koliko izdanja je štampana? Znamo da ti se javio ogroman broj ljudi sa utiscima nakon čitanja knjige, šta je od tih komentara na tebe ostavilo najveći utisak?
Činjenica da neko odštampa 300 komada po izdanju, a neko 1000 već obesmišljava priču o broju izdanja. Ja sam srećna što ljudi i posle četiri godine traže „109 pletenica“, tako da ih štampam ponovo, uskoro. Nose knjigu, tako bar kažu, svuda sa sobom, ili je pozajme pa je ne dobiju nazad. Mislim da mi je većina čitalaca poslala svoje utiske, i meni je svaki važan, nismo svi vični da izrazimo ono što osećamo, tako da mi je i „Jovana, hvala Vam“ jednako drag i bitan utisak.
Dirnulo me je kada mi je medicinska sestra koja radi u psihijatrijskoj dnevnoj bolnici negde u Srbiji rekla da čitaju Pletenice kad se okupe. Moj cilj i jeste da se skloni tabu sa mentalnih bolesti i poremećaja. Ne moraš kovitlati nožem da bi završio na psihijatriji, ponekad je sasvim dovoljno da se već dugo ne osećaš dobro. Zašto bi nastavio tako da živiš? Jedan momak je posle moje priče u srednjoj novosadskoj školi, dobio volju, elan, napisala mi je njegova mama: „Vi ste naš blagoslov“. To valjda znači da radim dobru stvar.
Gde će sve publika moći da te vidi sa novom knjigom kada su u pitanju promocije?
Na klupi kod dečijeg igrališta u Ritiću, Čelarevo. Tu sam najčešće. Skuvam domaću kafu i izađem da je pijem na vazduhu, nekad sama, nekad sa psima, nekad sa komšijama i prijateljima, deca nam se igraju, mi pričamo. Kad sam studirala maštala sam da radim na televiziji, da me svi vide, da se pokažem, sada se skrivam, tako mi najlepše. Možda ovo sa klupom nije trebalo da otkrivam… ali, eto, tu me možete naći sigurno. U ponedeljak, 4. novembra imam prvu promociju u kulturnoj stanici „Svilara“ u Novom Sadu, od 19 časova. Posle toga bih volela da nešto organizujem u Bačkoj Palanci, kasnije Beograd, pa Banja Luka, Zagreb, Sarajevo. Baš kao sa Pletenicama. Ali, tačne datume osim za Novi Sad nemam.
S obzirom da je završen Međunarodni beogradski sajam knjiga, moram da pitam šta je to što voli da čita Jovana Kešanski?
Dostojevskog, Bukovskog, Kamija, Silviju Plat, Damira Karakaša, Ivana Tokina… to je prva ruka, kako sam se setila. Ne volim kad me dave sa opisima. Volim da čitam pisce koji se ogole, koji sirovo kažu istinu i imaju takav izbor reči da staneš i zapitaš se: Kako se setio ovoga?
Poslednje što sam čitala, a da me je razbilo je „Kopenhaška trilogija“ Tove Ditlevsen, „Stakleno zvono“ od Silvije Plat i Kejt Mozis „Zima Silvije Plat“. Od poezije „Ovo je mogla da bude naša dnevna soba“ Bobana Stojanovića.
D. J. Bujak



