Izazovi i prepreke sa kojima se suočavaju slepi i slabovidi

Slepi i slabovidi ljudi se svakodnevno suočavaju sa raznim preprekama, od fizičkih do psiholoških i socijalnih. Te prepreke se razlikuju od osobe do osobe, od slučaja do slučaja.
Generalno, najveći problem slepih i slabovidih je zapošljavanje, jer nema više zanimanja koja bi oni mogli da rade. Ranije su to bile telefonske centrale, ali sada toga više nema. Takođe, veliki problem je i obrazovanje, jer sve manje mladih slepih i slabovidih osoba poznaje i koristi Brajevu azbuku. Sledeći problem, konkretno u našem gradu, je nedostatak zvučnih semafora koji bi znatno olakšali kretanje ovim osobama. Tu su i fizičke prepreke poput onih kada nesavesni sugrađani parkiraju automobile na pešačkim stazama kuda se kreću slepa i slabovida lica ili ostavljaju bicikle, a tu je i nedostatak taktilnih staza. Ipak, možda i najveći problem još uvek predstavljaju predrasude i diskriminacija prema slepim i slabovidim licima.
Međuopštinska organizacija slepih i slabovidih Bačka Palanka organizuje radno-okupacione radionice na kojima članovi ove organizacije prave predmete od drveta, vune, papira, cvetne aranžmane i slično. Time oni pokazuju kreativnost i da su i oni korisni deo društva. Još jedna korist od učešća u radionicama je i druženje sa ostalim članovima i razmena iskustava. Slepe i slabovide osobe se često u nemoći i nesigurnosti zatvore između četiri zida, što je jako loše po njihovo psihičko stanje.
Idealan sagovornik na temu izazova i prepreka slepih i slabovidih osoba je jedna od najstarijih članica MOSS Bačka Palanka, Ljubica Pogač. Ona je duboko zagazila u devetu deceniju života, ova prilično vitalna baka ima nepunih 87 godina života. Ima jako mali ostatak vida na levom oku, dok na desnom ništa ne vidi. Živi sama u stanu na prvom spratu, ali svakodnevno ide u obližnju prodavnicu gde je prilično svi znaju i zato joj izlaze u susret kada joj je pomoć potrebna, a to su česte situacije.
-Borim se dokle mogu, samo pređem put i praktično sam već u prodavnici. Po najstrožem centru grada se krećem po sećanju, jer znam gotovo napamet gde se šta nalazi od prepreka, kaže ova hrabra baka koja se i pored zdravstvenih problema ne predaje.
Ljubica Pogač nema samo tešku slabovidost, već i dijabetes. Ona sama sebi daje injekcije insulina tri puta dnevno. To povlači za sobom dijetetsku ishranu prilagođenu osobama obolelim od šećerne bolesti. Dijabetes je jedan od uzročnika slabovidosti naše sagovornice, koja je nastala pre više od 40 godina.
Kako se krećete po stanu?
-Po sećanjima, znam napamet gde šta stoji. Televiziju ne gledam, već je slušam, a slušam i radio. U kuhinji se isto tako snalazim uz, ponekad, i čulo mirisa. Jednostavno, Bog mi je oduzeo vid, ali mi je dao istančano čulo dodira.
Da li vas neko povremeno obilazi?
-Obilaze me sinovi, a mlađi sin plaća sve račune. Obilazi me povremeno i moja drugarica, tako da sa te strane nemam problema. Jedino što ne mogu da radim po kući razne poslove.
Da li se susrećete sa predrasudama?
-Ima ih, ali pretežno kod mladih. Trudim se da ih se klonim, koliko je to u mojoj mogućnosti. Nedavno sam zalutala u drugu ulicu u gradu i pitala sam jednog starijeg gospodina da me uputi ka centru. Izašao mi je u susret, a možda je i on znao da imam problema sa vidom. U suštini, bolje se sporazumevam sa starijim osobama. Slično je i u prodavnici gde su zaposleni prilično predusretljivi prema meni, a takođe i mušterije. Jednostavno, ne tugujem za onim što nemam. Najveći podstrek mi daje Dejana Bačko, Devojka sa krilima, sa njenom ogromnom voljom za normalnim vođenjem života, zaključuje slepa i slabovida članica MOSS Bačka Palanka.
Ljubica Pogač je korisnik starosne penzije i prima tuđu negu u maksimalnom iznosu. Država se trudi da kroz socijalna davanja pomogne slepim i slabovidim licima, ali bez nekog većeg pomaka.
Problema je mnogo, ali prvenstveno društvo i lokalna zajednica treba da prepoznaju slepe i slabovide jer i oni žive tu pored nas. Oni treba da prepoznaju njihove potrebe i da ih podrže.
D. Z.



