Intervju: Košarkašica Snježana Beba Vasić

Nekadašnja košarkašica Bačke Palanke Snježana Vasić (Stjepanović) je košarkašku karijeru počela u Mladom Krajišniku u Banja Luci, da bi ubrzo došla u Bačku Palanku i ostala mnogo duže nego što je očekivala.


Svojevremeno je bila jedna od najboljih košarkašica u našem gradu. Rođena je 1975. godine i ovo je bila prilika da se upoznamo sa njenom dugogodišnjom i bogatom karijerom.

Kada ste zavoleli košarku?

-Košarku sam počela da treniram sa 10 godina. Kako to uvek biva, moja starija sestra je počela da trenira košarku, a ja sam sa tatom išla po nju na trening. Jednom dok smo je čekali posle treninga, bacala sam loptu na koš i video me je trener Mladog Krajišnika. Predložio mi je da se priključim grupi devojčica iako sam bila dosta mlađa od njih. Otuda i nosim nadimak „Beba“ po kome sam postala prepoznatljiva u Bačkoj Palanci i šire. Bila je to generacija jako talentovanih devojaka, poput Lare Mandić i Daliborke Vilipić, i drago mi je da se i danas družimo, priča Snježana Beba Vasić.

Naša sagovornica je debitovala za prvi tim Mladog Krajišnika sa samo 15 godina u meču sa Partizanom u Beogradu.

-To je za mene bilo ostvarenje snova. Tada je još bila SFRJ gde su bile sve vrhunske ekipe, ali nažalost 1990. godine kreće rat i sve se menja.

Usledila je selidba iz Banja Luke u Srbiju. Kako se razvijala dalje Vaša karijera?

-Kao mlada i perspektivna košarkašica sam dobila poziv od Vojvodine iz Novog Sada. Tu sam provela dve godine i imala sam sreću da radim sa legendarnim trenerom Ladislavom Ratgeberom. Posle toga je usledio poziv iz Bačke Palanke gde sam provela prelepe godine. Igrale smo Prvu ligu i evropsko takmičenje Kup Lilijane Ronketi. Zatim u sezoni 1997/98. odlazim u Vršac gde sam sa Hemofarmom osvojila prvenstvo i Kup, da bi se potom sezone 1998/99. vratila u Banja Luku. „Mladi Krajišnik“ je te sezone napravio evropsku ekipu sa domaćim igračicama. Tada smo igrali u Evropi u Kupu Lilijane Ronketi. Potom karijeru nastavljam u inostranstvu. Najpre u sezoni 2001/02. odlazim u Izrael, pa u sezoni 2003/04. u BHC iz Budimpešte da bi 2004. godine odličila da okončam igračku karijeru. Razlog je bio što sam se udala i došlo je vreme da se razmišlja o osnivanju porodice. Moja igračka karijera je trajala četrnaest godina i provela sam je igrajući u Prvoj ligi.

Karijeru ste završili 2004. godine?

-To je sasvim slučajno ispalo. Posle porođaja sam htela malo da se rekreiram, a tadašnji trener Čelareva Milkan Mrđa je ponovo aktivirao klub i zamolio me da im pomognem. Bukvalno smo od najnižeg ranga došli do Prve lige, a igrali smo i finale Kupa i izgubili od beogradskog Partizana. Interesantna priča iz tog perioda je da smo odlučujuću utakmicu za ulazak u Prvu ligu igrali sa samo šest igračica, jer sam ja bila u drugom stanju, a da to nisam ni znala. Nakon odigrane prvoligaške sezone sa Čelarevom, usledio je poziv od moje bivše saigračice Dejane Cvjetan, predsednice Novosadske ŽKA, da igram za njih i pomognem im da se plasiraju u Prvu ligu. Posle toga sam definitivno okačila patike o klin.

Koja utakmica Vam je ostala u najlepšem, a koja u najlošijem sećanju?

-Bilo je jako lepih utakmica koje su mi i dan danas u glavi, bukvalno od prvog do poslednjeg minuta. Teško je izdvojiti one koje su mi baš ostale u lepom sećanju, ali to su svakako evropske utakmice u dresu Bačke Palanke protiv Gran Kanarije gde smo nas pet košarkašica 20 minuta igrale sa četiri lične greške i na kraju smo pobedili špansku ekipu. Takođe, tu je i meč iz Kupa Lilijane Ronketi u dvorani „Borik“ u Banja Luci. Igrala sam za ekipu Mladog Krajišnika pred 5.000 ljudi protiv izraelskog kluba Ben Juda. Pored tih utakmica, u lepom sećanju mi je ostala utakmica u dresu Majevice iz Bačke Palanke kada sam bukvalno iz venčanice otišla na meč protiv Vojvodine i potom se vratila na svadbu, kao i utakmica koju su moje ćerke Vera i Jana pratile u publici. Najviše žalim za finalom Kupa Jugoslavije u Bačkoj Palanci kada smo izgubili od Profi Dinama iz Pančeva sa pola koša. Imali smo tada poslednji napad za pobedu, ali…

Da li ste nastavili da radite u ženskoj košarci u nekom drugom svojstvu?

-Naravno da sam po završetku igračke karijere ušla u trenerske vode, poslednje tri godine sam pomoćni trener seniorskog tima Novosadske ŽKA koja se takmiči u Prvoj ligi Srbije. Nisam se nimalo pokajala. Pokušavam da svoje bogato iskustvo i košarkaško znanje prenesem na devojke jer sam i ja nekada bila u „njihovim patikama“.

Posle drugog porođaja oboleli ste od najteže bolesti?

-Kada sam rodila Janu saznajem da sam obolela od karcinoma, ali kao pravi sportista hrabro sam se uhvatila u koštac sa opakom bolešću i odlazim na operaciju. Ogromnu podršku su mi, kao i uvek do tada, pružali moj suprug Branko i ćerke Vera i Jana. To je, uz ostvarenje kao majka, moja najveća životna pobeda. Sada imam najlepši mogući posao na svetu, da budem mama 24 sata dnevno. Posvetila sam se porodici i malo mirnijem životu, ali košarka je prosto deo mog života. Drugarica me je nagovorila da završim školu za trenera i da se oprobam u toj funkciji.

Proveli ste dobar deo života u Bačkoj Palanci. Šta je ono što Vas vezuje za ovaj grad?

-Davne 1994. godine sam došla u Bačku Palanku na godinu dana, a ostala 30 godina. Proživela sam tu prelepe sportske dane gde smo punili sportsku halu „Tikvara“ sa 1.000-2.000 ljudi. Igrali smo evropski Kup Lilijane Ronketi, ljudi su nas dočekivali posle inostranih pobeda, grad je disao i ponosio se nama. U Bačkoj Palanci sam upoznala svog supruga Branka i tu sam zasnovala porodicu. Bačka Palanka je grad u kome sam preko sporta stekla puno prijatelja i kumova i tu sam ostala da živim. Uvek kažem da je Bačka Palanka grad koji me je prihvatio kao da sam rođena Bačkopalančanka.

D. Zorić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *