Goran Veljković 106 puta donirao krv

Naša opština se duži niz godina izdvaja po humanosti, posebno po dobrovoljnom davanju krvi po čemu je postala prepoznatljiva. Jedan od onih humanista koji je krv dao 106 puta i tako postao član „Kluba 100+“ je i Bačkopalančanin Goran Veljković koji ima 54 godine.


Pre nekoliko dana je Veljković bio gost naše redakcije i napravili smo humanu priču, koju smo ovako počeli:

-Krv sam počeo dobrovoljno da dajem još u srednjoj školi. Bilo je to vreme kada smo na sve načine pokušavali da pobegnemo iz škole i izbegnemo kontrolni ili pismeni zadatak, a akcije dobrovoljnog davanja krvi bile su odlično opravdanje. Nakon toga sam sa davanjem krvi nastavio na odsluženju vojnog roka i tu se malo čovek osvesti i dođe do saznanja da je to pre svega humano i potrebno. Posle to pređe u naviku i evo došao sam zvanično do cifre od 106 davanja krvi, a imam još tri davanja iz JNA, ali ne mogu da nađem knjižicu, počinje priču Veljković.

Kao i sve dobrovoljne davaoce krvi, i našem sagovorniku je motivacija bila da se pomogne drugima.

-Tu se ne radi samo o operacijama. Imamo mi mnogo obolelih od malignih bolesti, pa se donirana krv iskoristi i prilikom davanja hemoterapija onkološkim bolesnicima.

Da li ste nekada imali negativno iskustvo prilikom davanja krvi?

-Bilo je to samo jednom, kada su se akcije održavale na drugom spratu Doma zdravlja „Dr Mladen Stojanović“. Naime, bio je letnji period i sa drugarima sam planirao tog dana kupanje na Dunavu, pa smo požurili da damo krv. Naglo sam ustao sa kreveta pa mi se zavrtelo u glavi zbog pada pritiska. Tada su mi priskočili u pomoć medicinski radnici, malo me polivali vodom i sve je bilo u najboljem redu. Osim ovog jednog slučaja, nikakve neprijatnosti niti posledice nisam imao. Hvala Bogu, zdrav sam kao dren.

Koje su najčešće zablude i strahovi koje ljudi imaju kada je u pitanju dobrovoljno davalaštvo krvi?

-Sugrađani koji u negativnom kontekstu govore o ovom vidu humanosti, kažu da se krv na Zapadu prodaje i da se davanje krvi dobro plaća. Hvala Bogu, kod nas se to gleda više kroz humanost. Dobar deo ljudi se boji igle i kad redovno vade krv to im predstavlja problem.

Da li kao davaoci krvi imate neke beneficije, prvenstveno u zdravstvenim ustanovama?

-Mi davaoci krvi inače ne tražimo nikakve beneficije, jer to radimo dobrovoljno. Moram da priznam da se davaoci krvi u poslednje vreme prilično poštuju u zdravstvenim ustanovama. Izlaze nam u susret ako nemamo termin, pa nam zakažu pregled ili kontrolu. Pojedini dobrovoljni davaoci krvi se pomalo i razočaraju, jer misle da, ako su donirali krv, svuda imaju prednost i da su im sva vrata otvorena. Zaboravljaju pri tome dobrovoljni i humanitarni aspekt. Ispada da daju krv samo zbog interesa.

Kakva je po Vama zainteresovanost kod mladih za dobrovoljno davanje krvi u opštini?

-Ima puno mladih davalaca krvi na akcijama. To se valjda kod nas prenosi s kolena na koleno, vidi komšija komšiju da daje krv pa i on počne. Kada bi celo društvo bilo malo humanije, bilo bi i puno više davalaca.

Na naše pitanje kako motivisati mlade, rekao je:

-Treba ih učiti humanim vrednostima od malih nogu, pravilno ih usmeravati. U krugu porodice ih treba tako vaspitavati da dele sa drugima, da pomažu jedni drugima, a ne da podapinju noge. Onda bi dobrovoljnih davalaca krvi bilo mnogo više. Ovako su ljudi pomalo i skeptični prema tome šta se radi sa krvlju, da li se ona prodaje ili nešto drugo.

Goran Veljković je samo jedan primer dugogodišnje humanosti koju je preneo i na svog sina. Po njegovim rečima, nastaviće i dalje da donira deo sebe sa ciljem da se pomogne onima koji su u nevolji.

D. Z.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *