Fudbal, Pantelija i vladika

U Letopisu hrama Svetog Pantelejmona, koji se nalazi u knjizi Leonarda Nemeta „Kolekcionar palanačkih uspomena“, u odlomku „I to je život“ opisana je proslava hramovne slave u Obrovcu 1972. godine, kada je pop bio Stevan Krunić. Prepričana je jedna anegdota kada je u posetu Svetog hrama u Obrovcu stigao pravoslavni episkop bački Gospodin Nikanor.
Crkvena slava obrovačkog Sv. hrama i sela je Sveti Velikomučenik i Celebnik Pantelejmon, to je najsvečaniji i najvažniji dan u godini (i u komunističko vreme, jer se tradicija ne može menjati dekretima i naredbama), a ljudi u selu su se dovijali na razne načine, naravno, uvek inkognito u odnosu na vlast, da što svečanije i sadržanije obeleže i ugoste mnogobrojne posetioce.
U te praznične dane, pored crkvenih i zabavnih sadržaja, jedna od najmasovnijih manifestacija je turnir u malom fudbalu 10′-15 dana, a finale se igralo na sam dan crkvene i seoske slave. Tako je i te 1972. godine finalna utakmica turnira odigrana noću – pod reflektorima, između ekipa „Beli“ u sastavu braća Gajić – Rajko, Boško, Neđo, Branko i Stanko, a sa njima i Milorad Nedeljkov, Vladimir Šavija i legende obrovačkog fudbala, braća Makse i Dane Đukić. Obrovačko-palanačka ekipa „Pantelija“, igrala je u sledećem sastavu: braća Spasan (Paja) i Bora Zečević, Stevica Kozomora-Cezar i kumovi Ljubomir Subašić i Leonard Nemet i Palančani, Milan Petković, Željo Nikolašević i Milorad Stanišić, koji su bili navalni igrači. Ekipa „Beli“ bila je višegodišnji pobednik ovog, tada već tradicionalnog turnira, na kome su učestvovale mnogobrojne ekipe od Novog Sada do Sombora i Sremske Mitrovice, Bačkog Petrovca i Šida.
Iste godine, nekako s jeseni, u kanonsku posetu Sv. hrama obrovačkog dođe pravoslavni episkop bački Gospodin Nikanor, a pop Stevan Krunić, da bi se pohvalio visokom gostu, u pogodnom trenutku reče: – Preosvešteni Gospodine Vladiko, u našoj parohiji verni narod a posebno omladina, privrženi su svetoj crkvi i pravoslavnoj veri…
Pokazujući list „Nedeljne novine“, na čijoj sportskoj strani krupnim slovima piše: „Ekipa „Pantelija“ pobednik je jubilarnog 10. turnira u malom fudbalu u Obrovcu“. Vladika se prijatno iznenadi, ali znajući stvarno stanje stvari, kad je reč o verskom uticaju, naročito na „bosansku omladinu“, nekako mu brzo splasnu oduševljenje. Primetivši blagu nevericu kod Vladike, pop Sgteva, a kako ga je Bog dao mudrog i veštog svakom marifetluku, u povoljnom trenutku u najkraćem objasni crkvenjaku Neci Radivojkovu, da okupi nekoliko dečaka – meštana, koji su inače dolazili na Sv. liturgiju, kako bi ih predstavio kao „fudbalere“ sa turnira. I stvarno, posle svete liturgije, predloži pop Steva, Vladici:
-Ako imate želju češneši Vladiko da upoznate naše fudbalere, rado bih vam ih predstavio!
Crkvenjak Neca, već po dogovoru pozva „ekipu“ iz crkvene porte u ćeliju, dečaci jedan za drugim celivaju Svetu desnicu Vladici, uz prigodne i kanonski propisane reči:
-Vama, našem Episkopu, upućujemo najiskreniju zahvalnost za Vaš Sveti Arhijerejski blagoslov, najponiznije molimo Vaše Preosveštenstvo da nas svojom milošću prosvetlite.
Uz blagodarnu pouku deci i pohvalu „fudbalistima“, za revnost crkvi i pravoslavnim svecima, Vladika se na kraju besede obrati svešteniku Stevanu Kruniću: -Vaš pastirski pothvat u vezi sa omladinom, treba da se čuje diljem naše eparhije i da bude primer našoj braći po Hristu u radu sa decom…
Naravno, nije prošlo mnogo vremena, pročuje se po selu, a pop Steva to nije krio, da je Vladika bio „jako egzaltiran“ što su deca dala ime fudbalskoj ekipi „Sv. Pantelejmon“. Priča je došla do ušiju stvarnih članova ekipe „Pantelija“ koji su u nedostatku ideje za naziv ekipe, na predlog jednog od igrača dali ime, ali ne iz verskih pobuda, niti u pežorativnom smislu, nego jednostavno tako zovu slavu u Obrovcu, a to je prvo palo napamet.
Čikin bircuz, većž su kasni sati, na kafanskim vratima pop Steva, sve sa Šubarom na glavi i u mantiji, pozdravlja društvo za prvim stolom do šanka, oni ustaju i pozdravljaju ga i pozivaju da sedne sa njima za sto, odmah naručuju litru „Ružice“, i sodu, omiljeno piće oca Stevana, koji seda i nazdravlja:
-Pijte dobra čedo moja, jer vino će uvek neko piti, a vas možda neće biti! Neko od prisutnih za stolom odgovara na zdravicu:
-Mani se pope Očenaša, ne ispovedi lole, dok je prazna čaša! Nastaje smeh i u dobrom raspoloženju nastavlja se priča i „teče kao vino“…
…Malo se i mi za stolom utišasmo i u povoljnom trenutku jedan od nas upita:
-Ispričaj ti nama oče Stevane, kako si pokazao lažne fudbalere Vladici, kada je bio u poseti obrovačkoj crkvi. -E čeda moja, znao sam da ćete me to pitati!
Mi se sasvim utišasmo, a sveštenik Stevan Krunić, milujući svoju bujnu bradu nastavi:
-Bila je zgodna prilika, da u ova bezbožnička vremena našeg naroda pokažemo da nismo sasvim klonuli duhom, pa iako nije sve onako kako je bilo, priznaćete da je ostavilo dobar utisak. Istina je ono u šta čovek veruje, a ja iskreno verujem, da ćete i vi jednog dana biti iskreni vernici, jer ste vi dobri momci i sportisti. Dobar sportista mora da ima veru, nadu, san, da ne kažem imaginaciju i visok stepen morala, a to su sve odlike dobrog vernika. Evo i sami sudite koliko sam grešan, što vas nisam predstavio Preosveštenom Vladici, jer vaših vrlina ima mnogo, ali načina da ih pokažete, kako to priliči visokom gostu, nema ni na vidiku.
Iako ni mesto, ni vreme nije bilo za ozbiljne razgovore, mi smo ga vrlo pažljivo slušali i shvatili da je u pravu, jer stvarno nismo znali kako se po crkvenom kanonu pred Vladiku izlazi.
-Vaše versko obrazovanje je na nivou bikini znanja, ali bez gornjeg dela, tako da vas ne smem predstaviti ni Neci crkvenjaku, a da se ne ogrešite o protokol – uz smeh nazdravljajući reče otac Stevan.
Krajem te 1972. godine sveštenik Stevan Krunić je premešten u parohiju Bačkog Petrovog Sela, a za njim je ostala iskrena žal i kod vernog naroda obrovačkog, a Boga mi, i kod komunističko-ateističkog.
Autor: Leonard Nemet, odlomak iz knjige „Kolekcionar palanačkih uspomena“



