Crkva u Obrovcu – kulturni i verski svetionik pravoslavlja

Bačkopalanački hroničar, Leonard Nemet, 2022. godine objavio je knjigu pod nazivom „Kolekcionar palanačkih uspomena“, u kojoj su sabrane brojne priče iz prošlosti Bačke Palanke i okolnih mesta. Nemet je autor više ovakvih knjiga, a „Kolekcionar palanačkih uspomena“ konkretno obuhvata nekoliko celina – o vatrogastvu u Bačkoj Palanci, kulturno-istorijskoj topografiji Bačke Palanke, vremenu Velikog rata na našim prostorima, o životima poznatih Bačkopalančana ali i zanimljive i nikad ispričane priče naših sugrađana.
U delu knjige „Crkva Svetog Pantelejmona u Obrovcu 1782-2012. – letopis povodom 230. godišnjice“ Leonard Nemet pisao je i o istorijatu i arhitekturi crkve u Obrovcu.
Istorija naselja i crkve sv. Pantelejmona
Obrovac leži na nekadašnjim obalama Dunava i Mostonge, reka koje omeđuju prostor na kojem se odvijao intenztivan život od ranog neolita do velike seobe naroda krajem prvog milenijuma, koji su ostavili materijalne dokaze trajnog ili prolaznog karaktera o svom bitisanju na ovim prostorima. Zlatan novac Kelta iz I veka pre n.e. kao i keramika, ukrasni predmeti, oruđe i oružje Sarmata-Jeziga iz III i IV veka n.e. dokaz su kontinuitetu života starih naroda na prostoru Obrovca i u njegovom okruženju. Tragovi naseljavanja Huna i Avara od V do VIII veka otkriveni su na lokalitetu „Jaroš“ (Novi Obrovac) i na „Bari“ (u Donjem Obrovcu). To su grobovi u kojima su bili sahranjeni konjanici i konji zajedno, što nedvosmisleno ukazuje na boravak tih naroda na području Obrovca. Sloveni, Franci, Bugari, Mađari, posle propasti avarske države u VIII veku, naseljavaju ove krajeve, a neki narodi, kao Sloveni i Mađari, trajno ostaju na ovim prostorima do današnjih vremena…
Prvi zapis o naseobini-naselju Obrovac pod tim imenom nalazimo u jednoj papskoj buli iz 1308. godine. Iz tog skromnog zapisa-dokumenta saznajemo da selo Obrovac plaća papski desetak. Nažalost, iz tog dokumenta ne znamo ništa o lokaciji naselja, nacionalnoj i verskoj pripadnosti stanovništva, kao što ne znamo ništa ni o društvenom i privrednom životu. Međutim, možemo sa sigurnošću konstatovati da naselje Obrovac u predturskom periodu, dakle pre 1526. godine, ima 19 poreskih obveznika (glava porodice) koji plaćaju porez. Sa povlačenjem Mađara na sever pred turskom najezdom, u ove krajeve naseljavaju se Srbi, najviše 1526. do 1553. godine. Iz jednog pisma fra-Đorđa Utešinovića, upućenog 1538. godine caru Ferdinandu Habsburgu, kaže se: „Srbi-Raci su se raširili preko polovine Ugarske i naseljavaju se svugde gde god tursko oružje prodre“.
U turskom periodu je Obrovac, po popisu iz 1547, imao šesnaest poreskih obveznika, po popisu iz 1578. devetnaest, a 1590. četrnaest. Odmah po okončanju takozvanog Velikog austrijsko-turskog rata 1699. godine, u Obrovcu su bila dvadeset tri domaćina sa poreskom obavezom, a 1719. njih dvadeset. Od 1720. godine županijski popisivači, pored broja oporezovanih domaćina, navode i njihova imena, kao i ime seoskog kneza (eškut, birov, riter). Na osnovu imena i prezimena popisanih saznajemo nacionalnu i versku strukturu stanovništva. Godine 1743, dakle dve godine pre nego obrovačka crkva dobiti parohijalno zvanje, u Obrovcu ima četrdeset i jedan domaćin koji plaća porez, a svi su Srbi pravoslavne veroispovesti. Obrovac se u tom periodu nalazio na lokalitetu Klenovac-Crkvine, koji je udaljen oko jedan kilometar severozapadno od današnjeg položaja sela. Na pomenutoj lokaciji nisu vršena sistematska arheološka istraživanja, ali su površinske nalaze fragmenata keramike, kostiju, cigala i delova oruđa stručnjaci datirali u turski period. Na lokaciju Klenovac-Crkvine izlazio je arheolog magistar Jovan Koledin i na osnovu materijalnih artefakata konstatovao da je na tom mestu u srednjem veku postojalo naselje sa crkvom.
U letopisu Crkvene opštine Obrovac nalazimo zapis u kome se kaže: „Stara crkva se nalazila na bukinskoj (mladenovačkoj) strani“, što odgovara lokalitetu Klenovac-Crkvine. U staroj crkvi službovali su paroh Filip Panić (umro 1760) i jerej Jovan Petrović (umro 1765). Oni su nam ostavili taj tako važan, a možda i jedini zapis o lokaciji stare crkve i naselja Obrovac na lokalitetu Klenovac-Crkvine. Za vreme službovanja ove dvojice sveštenika, godine 1757. počela je sa radom škola u Obrovcu. U to vreme arhijerej bački bio je mitropolit Pavle Nenadović, jedan od onih prvosveštenika koji su najviše učinili za crkveno i narodno prosvetiteljstvo. On je 25. septembra 1759. godine uputio raspis u kome između ostalog, kaže: „Jesmo vam mnogo naručivali i sovjetovali da svoju decu u škole i nauke date“. Takođe, važno je napomenuti da su za vreme dijeceze arhiepiskopa Pavla Nenadovića uvedeni „protokoli“ ili „napisanije“ krštenih, venčanih i umrlih, 1767. godine, a u Obrovačkoj parohiji nešto kasnije – 1772/73. godine.
Tih godina je u Obrovcu zabeležen znatan priliv novih žitelja. Iz narednih županijskih popisa, godine 1769. vidimo da u Obrovcu ima dvedeset sedam poreskih obveznika, 1773. godine je sto dvedeset šest srpskih porodica plaćalo porez. Međutim, možemo sa sigurnošću utvrditi da taj priliv stanovnika od 1743. do 1773. godine, odnosno povećanje broja porodica nije moglo biti posledica prirodnog priraštaja, nego grupisanja naselja na današnjoj lokaciji Obrovca. Donošenjem Urbarijalnog edikta 1782. godine i prvog prostornog plana naselja Obrovac 1771. godine, koji je izradio inženjer Franc Denk, pored donjeg sela (leva i desna obala rečice Begej) formira se i gornje selo (Oberdorf), u koje će biti naseljeni Nemci početkom XIX veka. Dakle, Obrovac na novoj lokaciji formiran jeod starog Obrovca (sa lokacije Klenovac-Crkvine), sela Metković (koje se nalazilo na granici između obrovačkog i gajdobranskog atara), naselja Jovićko Selište (bilo je na tromeđi obrovačkog, gajdobranskog i tovariševaskog atara) i naseobine Kađude (na granici obrovačkog i tovariševskog atara).
Za vreme službovanja trojice sveštenika – Aleksija Živkovića (službovao do 1773, umro 1787), Gavrila Radivojevića (službovao od 1773, penzionisan 1806) i Petra Jovanovića (službovao od 1773. do 1804), izgrađena je sadašnja crkva 1782. godine na levoj obali rečice Begej, u donjem, srpskom delu na novoj lokaciji sela. Bilo je to u vreme mitropolita Mojsija Putnika i Cara Josifa II.
Tada je Obrovac imao oko 900 stanovnika, a njegov atar je zahvatao površinu od 4.100 katastarskih jutara. Od toga su 1100 jutara bile oranice, a livade, pašnjaci i šume prostirali su se na oko 3000 jutara. Sa tim privrednim i ljudskim resursima Obrovčani će ući u XIX vek.
Na samom početku XIX veka u obrovačkom svetom hramu službovali su sveštenici: Avram Radivojević – od 1804. do 1820, Vasilije Pilja – od 1805. do 1816. i Stefan Petrović – od 1805. do 1836. godine. U njihovo vreme obrovačka crkva sv. Pantelejmona je životopisana, a na njen toranj su podignuta zvona…
Živopis crkve sv. Pantelejmona
…Ikonostas crkve sv. Pantelejmona u Obrovcu oslikan je (kao i u svim pravoslavnim crkvama) u strogoj kanonskoj formi i rasporedu ikona prema važnosti u hrišćanskoj pravoslavnoj hijerarhiji. U soklu ikonostasa nalaze se četiri scene iznad kojih su četiri prestone ikone. Ikonu sv. Pantelejmona, patrona crkve, uradio je S. Popović, a ostale tri ikone – Bogorodica sa Hristom, Hrist koji blagosilja i Jovan Krstitelj – predstavljaju rad slikara M. Markovića iz Pančeva. Rađene su 1908. godine…
Pokretna ikona Svetog Save (ulje na platnu) – rad Danijele M. Jandrić iz Obrovca nastao 1996. godine – nalazi se iznad arhijerejskog trona…
Autor: Leonard Nemet, odlomak iz knjige „Kolekcionar palanačkih uspomena



