BLOG: Danijela Zeljković

07:02 časova. Malo kasnim na posao. Nisam obukla čarape, nisam imala vremena. Napolju je devet stepeni, govorim sebi da nije hladno. I nije mi hladno.
Dan je počeo u 05:30 časova sa jednom bezglutenskom pitom sa sirom, zapečenim makaronama, dva tanjira doručka šunke i jaja i tri užine sa jasno ispisanim imenom na njima.
I čitavom plej listom pesama Olivera Dragojevića.
Dva puta sam se zaplakala nad nekim uspomenama, a jednom nad činjenicom.
Možda za četiri meseca neću morati da spremam tri užine, samo dve.
Možda će uspeti da upiše srednju školu u Beogradu.
Možda kad ga noću uhvati grč i jaukne neću biti tu da skočim iz kreveta i pomognem mu.
Da li će imati koga da ga pita kako je?
Jako dobro znam da pupčana vrpca presečena te julske noći nije stvarno pukla. To su niti i niti čvrsto upletene ljubavi, strahova, negovanja, skidanja temperature, ušivanje arkade, totalne anestezije i jedine ostale interakcije mame i deteta postignute rečenicom „Pokrij me.“.
I znam da se ta pupčana vrpca mora sada seći, dobar njen deo. Dobro znam da sad moram da pustim, da stisnem prste u šaku kad krenu da dodaju čašu vode, da kažem ne znam na svako pitanje i ne potrudim se da nađem rešenje nego samo ponudim odgovor: snađi se, pronađi, potraži, uradi sam. I da gledam iz prikrajka kao svaka grizli mama, spremna.
Sad samo mogu da budem oslonac, stena i vetar, mogu da budem trambolina. Padneš li ja te vraćam nazad i tako u nedogled, ti padaj ja ću te bacati u visine. Sad više nego ikad moram da čujem i slušam i klimam glavom, baš u retkim situacijama da budem skretničar, kad skrenem tvoje šine da ne čuješ kako škripe.
I da ti pre svega kažem da je dobro i da će sve biti dobro. Uspeo si, dobro je, podbacio si dobro je, nisi znao, dobro je, sve si znao, dobro je. Samo jedno nije dobro. Da ne pokušaš da vijaš te snove visoko po oblacima i sanjaš letove i zemlje daleke. Sve ću da ti dopustim i pustim samo nikad da ne pokušaš. Lako ćemo se posle toga kajati.
Ne moram da nosim čarape, ne moram da stavim maskaru, imaću vremena i za to, posle tebe otići će njih dvoje, ustajaću verovatno dva sata ranije i tražiti po praznoj sobi razlog da spremim tri užine, tri doručka.
Slušaću i dalje pesme i boleće ti besposleni prazni prsti ali biće duša puna.
Čekaću vas da mi pričate kako se smeju vaše zore, ne spavaju vaše noći i da kažete šta želite za doručak kad stignete za vikend kući.
Toliko.



