BLOG: Danijela Zeljković

Tražio mi je da nacrtam školu. Nedostaje mu taj jedan rad da mu zaključi peticu. To je
jedina stvar koju pristajem da radim za njih kada je u pitanju domaći jer u stvari, radim to za sebe.
Bilo je nekada dana kada sam želela da upišem srednju umetničku. Ovo su sad samo tragovi toga. Crtam do kasno u noć i odmaram glavu. Ne stižem u tim momentima da mislim ni na šta drugo sem na tri tona, mora da ima tri tona svake boje.
Ta škola je bila i moja škola. I tako crtajući salu za fizičko, glavni ulaz i koš dolazim do stepenica gde je ona uvek izlazila da upali cigaru. Sa kapije škole bi se video njen osmeh kada naiđem. I kada škola nije više tvoja ipak je u njoj bio neko tvoj.
Ne sećam se poslednjeg našeg razgovora. Uglavnom sam je zvala da je zamolim da pronađe izgubljenu knjigu ili metalofon od ovih mojih „bandita“. Nikad joj nije bilo teško iako je operisan kuk usporavao njeno kretanje. Nije bila moja krv, ali me je volela i dočekivala više nego rođeni. To su oni ljudi što te vole samo tako, jednostavno i bez preteranog razloga.
Sanjala sam je lepu, došla je da me vidi i tako sam se obradovala u snu. Pomislila sam gledajući je tako lepu, kako su mogli da slažu da je umrla te julske noći, oborena udarom. Moždanim. Nismo se pomirili sa odlaskom. Nijedna žena ove naše porodice nije prihvatila da te nema. Jer je nepravda.
Bila je borac, majka, saborac. Ponela je na plećima i temelje i cigle i zidove. Podigla je na rukama tri sina. Pregazila nepravde i ružne reči osmehom. Bila sam ti kod dečaka. To su ljudi. Vredni. Kockasti se smeje kao ti. Ali u svakom delu kuće i dvorišta fali tvoja ruka i samo što se ne čuje: „Ej mala, hoćeš kafu. Dobro si se setila da dođeš“.
Nešto je iščupano.
Nečega nema pa se ne može ni udahnuti.
Jednostavno fališ.
Da sam ti barem napisala reč za života.
Idalje te vidimo.
Idalje te volimo.



