„Aplauz je najveće priznanje koje publika odaje posle predstave“

Predstava Kulturnog centra Bačka Palanka „Bajka o pozorištu“, rađena po tekstu Vladimira Đurđevića, a u režiji Nenada Erečkovića, odigrana je na 19. po redu festivalu FETRA – Festivalu tradicionalnih amaterskih formi amatera Vojvodine, u Jaši Tomiću. Na festivalu je odigrano šest predstava. Prvo mesto na festivalu pripalo je amaterskoj pozorišnoj trupi Kulturnog centra Bačka Palanka sa predstavom „Bajka o pozorištu“. Predstava je nagrađena i za najbolju režiju i za najboljeg glumca, od strane publike, koja je pripala Nenadu Erečkoviću kao i za najbolju kostimografiju.
Tim povodom razgovarali smo sa rediteljem predstave Nenadom Erečkovićem.
Kakav je osećaj kada predstva koju potpisujete ponese titulu najbolje na festivalu i time zaokruži rad celog tima?
-Osećaj je lep, to je dokaz da je ekipa koja je oko mene uradila dobar posao. Kao što je rekao teatrolog i dramaturg Milan Mađarev „Ti si kao plejmejker u ovoj predstavi“. Na neki način trudim se da glumcima oko mene olakšam igru i tu neku samosvest o likovima koje igraju. Ova čitava priča zasnovana je na igri, igra jeste sastavni deo pozorišta, jer nema čoveka koji ne voli da se igra. Kako kaže reditelj Ljuboslav Majera „Jedan na sceni jedan u publici, e to je pozorište“. Naravno da je osećaj fantastičan, onda čovek zna da je uradio dobar posao. Mislim da je ekipa sazrela i da može da radi mnogo ozbiljnije uloge.
Koji je ključni element ove predstave najviše rezonovao i sa žirijem i publikom?
-Predstava na jednostavan način celo vreme koketira sa publikom, to je jako lepo rekao glumac Slobodan Simić: „Toliko sam se smejao da sam plakao, a onda sam se pitao da li se ja to smejem zato što mi je to smešno ili zato što sam shvatio da sam ja deo tog nekog problema o kojem govori predstava“. Žiri je naglasio da je na predstavi dobrano rađeno, da se o svemu vodilo računa, i da je sama koncepcija predstave jasna. Mislim da je predstava prebacila rampu i da je došla do svakoga, pa tako i do žirija. Svako na svoj način je doživeo ovu predstavu.
Kako je izgledao proces stvaranja ove predstave?
-Ovo je za mene jedna igra i krećem od toga da je taj deo teksta, oko čega ćemo da se igramo i vrtimo nešto što je jako bito. Vladimir Đurđević je ovog puta kao pisac, dramartug, profesor na fakultetu Dramskih umetnosti, mene ponukao da radim ovaj tekst. Sama predstava kroz jedan ritam, određene situacije, nama prave glumački prostor za rad. Sam proces stvaranja predstave, pogotovo što sam ja i reditelj i glumac, bio je šizofren za mene. Kroz likove ove predstave publika se prepoznaje i to je čar igre i zato stalno ponavljam da je to lepota ovog posla. Mnogi su pomislili da je ovo politička predstava, a zapravo je ovo jedna socijalna priča.
Koliko je bilo izazovno raditi kao reditelj i glumac?
-Jako je izazovno a u isto vreme i šizofreno. Svaki put kad počinjem da razmišljam kao reditelj, razmišljam i kao glumac. Imam vizije svih tih karakternih osobina likova koji glumac treba da iznese. Sam proces je tim i izazovniji, da svakom glumcu objasniš ko je on i ponukati ga da razmišlja. Jeste izazov i to je čar i lepota ovog posla.
-Dobili ste nagradu za najboljeg glumca od strane publike. Kakav je osećaj?
-Ja sam bio iznenađen, nisam očekivao. Publika je prepoznala nešto što se njima dopalo i zato su tako i reagovali. Lep je osećaj kad od publike dobiješ aplauz. Aplauz je zapravo i najveće priznanje koje publika odaje posle predsatave, a to je nešto što se ne zaboravlja.
Kako izgleda taj zajednički rad, između rediteljske vizije i glumačke slobode?
-Predstava je kao živa materija, ona se u svakom momentu može oblikovati i prilagoditi i uslovima i nekim novim glumačkim izazovima. U tome je ta spona zajedničkog rada između moje vizije i neke glumačke slobode u punom energetskom nivou. Glumačka sloboda naravno da postoji, to je potreba. Ja sam čovek koji ne insistira na tekstu, jer često tekst zna da ukalupi glumca. Navikao sam da razmišljam i tražim da glumci razmišljaju, da su uvek budni, da znaju ko su, da znaju gde su, da znaju šta rade i kome govore.
Predstava je nagrađena i za najbolju kostimografiju. Koliko vam je bilo važno da vizuelni aspekt predstave bude i estetski?
-Naravno, svaka predstava ima nešto što se naziva vizual. Osim kroz likove glumci predstavljaju i jednu scenografsko -kostimsku priču, to je pokušaj da se predstave neke određene vrednosti. Kroz kostim se daje jedna nova dimenzija toj predstavi. Nešto što vam prvo privuče pažnju, to je kostim, to je igra.
Koji su dalji planovi za predstavu i očekujete li intenzivniji festivalski život?
–Što se tiče daljih planova, cilj je da ova ekipa i Kulturni centar sa svojom produkcijom može da ima svoj repertoar. U pripremi je monodrama, a treba da se počne i sa još nekim predstavama. Plasmanom i osvajanjem prvog mesta, stekli su se uslovi da idemo u Malo Crnjiće, na festival FEDRAS, jedan od najstarih amaterskih festivala, što se tiče pozorišne tradicije. Čekamo zvaničan poziv, i negde posle dvadesetog oktobra se nađemo i na tom festivalu. Zasigurno ćemo krajem oktobra, početkom novembra otvoriti i „Pozorišnu jesen“ u Beočinu.
J. A. Vlahović



