Anksioznost kod mladih: Kako je prepoznati i prevazići?

„SIGURAN KUTAK: MENTALNO ZDRAVLJE MLADIH“
Emocionalni poremećaji, među kojima su anksiozni, su, prema podacima, najčešći u adolescenciji – veća učestalost se vidi kod starijih tinejdžera u odnosu na mlađe. Globalne procene ukazuju na to da oko 4% dece od 10–14 godina i oko 5% adolescenata od 15–19 godina imaju anksiozni poremećaj, pri čemu različiti tipovi anksioznosti imaju različite prozore nastanka (npr. separaciona anksioznost češće rano, socijalna anksioznost i panični poremećaj tipično u ranoj ili srednjoj adolescenciji). Kako prepoznati anksiozne poremećaje i kako ih prevaziđi, pitali smo master psihologa, Slobodana Mićića.
Anksioznost je uobičajena, adaptivna emocija — telo i um reaguju na opasnost, neizvesnost ili zahtevne situacije (npr. ispit, intervju, promene). Kada govorimo o anksioznim poremećajima, radi se o intenzivnom, prekomernom, često iracionalnom strahu ili brigama koje su teške za kontrolisanje, traju dugo i značajno narušavaju svakodnevno funkcionisanje (škola, odnosi, spavanje, hranjenje). Pored psihičkih simptoma, anksioznost često ima i somatske (telesne-fizičke) manifestacije (tresenje, ubrzano disanje, bolovi u stomaku, glavobolja, napetost).
Meta-analize pokazuju da se prosečan početak razlikuje po tipu poremećaja — od ranog detinjstva za neke specifične fobije do ranih/srednjih tinejdžerskih godina za socijalnu anksioznost i paniku.
Tipični znaci kod mladih (psiha + ponašanje + telo):
- Konstantna briga ili preterano strahovanje (više nego što je situacija realno zahteva).
- Izbegavanje školske nastave, društvenih situacija, aktivnosti koje su ranije bile u redu.
- Fizički simptomi bez jasnog medicinskog uzroka: česte stomačne tegobe, glavobolje, napetost, česta potreba za toaletom.
- Poteškoće sa spavanjem (teško usnivanje, buđenje noću, loši snovi), promena apetita.
- Razdražljivost, teškoće koncentracije, pad školskog uspeha.
- Panika: iznenadni napadi intenzivnog straha sa palpitacijama, gušenjem, strahom od smrti — može navesti roditelje/nastavno osoblje na traženje hitne pomoći.
- Kompenzatorno ponašanje: stalno traženje sigurnosti ili umirujućih garancija, prekomerno provere stvari, rituali (kod nekih poremećaja).
- Promene u odnosima: povlačenje, neprijavljivanje za druženja, konflikti sa roditeljima.
Pored tipičnih znakova, psiholog nam otkriva koji su to alarmantni znaci kada je zaista potrebno potražiti stručnu pomoć:
– Misli o samopovređivanju ili suicidu, ili bilo kakav čin samopovređivanja, zatim nagli pad u funkcionisanju, odnosno ne može da dolazi u školu, ne jede, ne spava ili ne brine o ličnoj higijeni. Tu su i intenzivni i učestali panični napadi koji dovode do izbegavanja važnih aktivnosti, kao i značajne regresije u razvojnoj fazi (npr. mokrenje u krevet kod deteta koje je to prevazišlo) ili povlačenje iz svih aktivnosti. Čak se javlja i zloupotreba alkohola ili psihoaktivnih supstanci kao pokušaj „samolečenja“. Ako se pojavi bilo koji od navedenih znakova, to nije nešto što „samo prolazi“ te je neophodno brzo i profesionalno reagovanje – navodi Slobodan Micić.
Kome se obratiti za pomoć?
1. Porodični lekar/pedijatar/školski psiholog — dobar prvi korak za procenu, isključenje medicinskih uzroka i upućivanje na specijalizovane usluge.
2. Klinički psiholog (specijalista za decu i adolescente) — za psihoterapijsku procenu i provođenje tretmana koji se pokazao najefikasnijim (najčešće kognitivno-bihejvioralna terapija, rad sa porodicom i izlaganja).
3. Dečji i adolescentni psihijatar — kad su simptomi izraženi, postoji potreba za medikamentima, suicidni rizik, komorbidni poremećaji (teška depresija, bipolaritet, psihoza) ili kad terapija nije dala odgovor. Psihijatar propisuje i prati lekove.
4. Hitne službe/bolnički prijem — kod neposredne opasnosti za život (suicidne namere/plan, ozbiljno samopovređivanje) ili ako je dete u akutnoj paničnoj krizi koja ugrožava fizičko zdravlje.
5. Škola — saradnja sa nastavnicima i školskim timom (psiholog, pedagog) može biti ključna za prilagođavanje zahteva i postepeni povratak u školu.
Master psiholog Slobodan Mićić ukazao je nekoliko različitih pristupa u lečenju anksioznih poremećaja:
*Psihoterapija (prvi izbor za većinu mladih):
Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT) — najjače dokazivanje efikasnosti za decu i adolescente sa anksioznošću. Uključuje rad na prepoznavanju i preoblikovanju disfunkcionalnih misli, uvođenje tehnika relaksacije, i — vrlo važno — postepeno izlaganje (exposure) situacijama koje izazivaju strah. Trajanje tipično: serije od ~10–20 sesija, ponekad i duže, uz zadavanje domaće zadatke.
Porodična CBT/rad sa roditeljima — uključivanje roditelja u plan lečenja smanjuje održavanje izbegavajućih ponašanja (npr. stalno spašavanje deteta iz stresnih situacija).
Intervencije u školi i socijalne vežbe za socijalnu anksioznost (grupne terapije) su često korisne.
* Lekovi (kada su indikovani):
Selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina imaju najviše empirijske podrške kod dece i adolescenata sa umerenim do teškim anksioznim poremećajima, naročito kada su simptomi teški ili ne reaguju dovoljno na psihoterapiju. Lekovi se daju uz pažljivo praćenje i uobičajeno u kombinaciji sa psihoterapijom.
Važno: sve medikamente propisuje i prati psihijatar/pedijatar; kod mladih postoji povećana obazrivost na nuspojave i potrebno je provođenje procene samoubilačkih misli pri započinjanju/lečenju.
* Kombinovani pristup
* Kratkoročne mere (samopomoć i podrška)
Psihopedagoški rad, tehnike disanja, planiranje spavanja, fizička aktivnost, ograničenje kofeina i supstanci, rutine, vežbe izlaganja u malim koracima, rad na smanjenju hiperfokusa na simptome. Ove mere pomažu, ali kod klinički značajne anksioznosti često nisu dovoljne same po sebi. Nedostatak znanja o mentalnom zdravlju; kultura „snažnog ponašanja“, strah od etiketa ili posledica (npr. kako će škola/poslodavac gledati na njih), i pogrešni mitovi (da je to „lenjost“ ili „manjak volje“). Ove reakcije često dovode do skrivenih problema i odlaganja traženja pomoći.
Kako porodica konkretno pomaže (DA i NE)
DA: slušajte bez osuđivanja; priznajte da su simptomi realni (“vidim da ti je ovo jako teško”); pružite stabilnost i rutinu; motivišite i podržite traženje stručne pomoći; učestvujte u terapiji ako terapeuti predlože porodični rad; pohvalite svaki korak (npr. dolazak u školu, izlazak na druženje). Korisno je imati konkretne planove: šta raditi kad dete ima napad panike, ko zove koga, kako smiriti (tehnike disanja), itd.
NE: minimizirati (“samo se smiri”), kažnjavati iz straha (“prestani biti kukavica”), podsticati izbegavanje (npr. stalno spašavanje iz situacija koje plaše dete), ili širiti poruke srama. Izbegavanje često održava anksioznost.
Praktična komunikacija – primer fraza:
“Vidim da ti je teško — hvala što si mi rekao/la. Hoćeš li da sednemo i porazgovaramo/tražimo nekoga ko može da pomogne?”
“Ne moram da imam rešenje sada, ali mogu da ti budem podrška i da zajedno potražimo pomoć.”
*Saradnja sa školom: obaveštenje školskog psihologa/pedagoga radi prilagođavanja obaveza, postepenog povratka i smanjenja stresa.
Iz svega možemo zaključiti da je komunikacija veoma bitna, kao i pristup problemu. Kako bi se to postiglo, važno je da prođemo edukaciju o promenama kod dece i da znamo kako ih prepoznati. Nekad vrlo bezazlene situacije mogu da nam otkriju emocionalno stanje deteta, stoga moramo naučiti da ih slušamo i pratimo. Porodica uvek mora biti prvi oslonac u životu svake osobe, jer jedino zajedno i uz ljubav, poštovanje i razumevanje možemo postići i izlečenje.
Autor: D. B.
Projekat je sufinansiran od strane Opštine Bačka Palanka. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.



