Aleksa Đurković: Ubojiti strelac dečjeg lica

Rukometaš Lavova BP Aleksa Đurković je jedan je od vođa i svakako jedan od najboljih igrača bačkopalanačke ekipe u Super B ligi Srbije – Sever, Centar. Retko kada na utakmici ne bude među najboljim strelcima u svojoj ekipi, a odlikuje ga izuzetna preciznost i hladnokrvnost.

 


Stariji ljubitelji rukometa pamte njegovog oca Dalibora Đurkovića, koji je devedesetih godina prošlog veka bio kapiten nekada velikog RK „Sintelon“.

Aleksa Đurković igra na poziciji levog krila, kao i njegov otac Dalibor. Ne voli da ga upoređuju sa ocem i njegovom karijerom, ali ono što ne može da negira je da nosi rukometne gene u krvi. Ipak, sam sebi krči put kroz rukometnu karijeru, svojim napornim i predanim radom.

Ovaj ubojiti rukometaš je rođen 1997. godine. Kao rukometaš mlađih kategorija se već isticao pa je pozivan u kadetsku reprezentaciju Srbije.

Kada ste počeli da se aktivno bavite rukometom i čime vas je privukao rukomet?

-Počeo sam relativno kasno da treniram rukomet, tek 2012. godine sa navršenih 15 godina. Pretodno sam osam godina trenirao fudbal i poželeo sam da se oprobam u još nekom timskom sportu, a izbor je pao na rukomet, počinje priču ovaj ubojiti strelac dečjeg lica.

Ko ti je bio prvi trener u rukometu?

-Prvi trener mi je bio nekadašnji dugogodišnji rukometaš Sintelona Aleksandar Saša Kukolj, a tu su i ostali ništa manje vredni treneri Zdravko Perleta, Slobodan Permoser, Dragan Sudžum i Vladimir Trkulja. Od svakog od njih sam ponešto naučio i sada to sprovodim na terenu.

Da li tvoj otac individualno radi sa tobom?

-Moj otac nikada nije sa mnom individualno radio, ali redovno razmenjujemo analize sa rukometnih utakmica u Srbiji i na svetskom nivou. Pamtim njegove dobronamerne savete iako su se vremena promenila, ali su i dalje ostali neki stari problemi vezani, na primer, za lošu komunikaciju rukometaša sa saigračima, trenerom, publikom i sudijama.

Šta vas inspiriše u rukometu?

-Meni je inspiracija igra. Tu je za mene velika sloboda koju mi ovaj sport obezbeđuje.

Izrasli ste u pravog lidera tima. Kako se nosite sa tom ulogom?

-Postignuti rezultati me motivišu na još bolje i veće uspehe. Vreme koje sam proveo u hali trenirajući je bilo vredno jer sam time sticao samopouzdanje.

Jeste li imali uzora u rukometu?

-Uzora nemam niti sam ga imao, ali pratim utakmice na svetskom nivou gde se svake godine pojavi nekoliko imena mladih rukometaša koji postaju zvezde.

Kako ste zadovoljni uslovima za bavljenje sportom uopšte, konkretno rukometom u Bačkoj Palanci?

-Uslovi za bavljenje sportom su dobri, Bačka Palanka je pogodna sredina za sport, a rukometne utakmice i treninzi se redovno održavaju. Shodno tome, šanse za napredovanje su velike, ali je ipak sve to nedovoljno ako bi poredili sa stranim klubovima.

Pre nekoliko godina ste imali poziv od RK „Vojvodina“ da pređete u njihove redove, ali ste ostali u Bačkoj Palanci. Šta je uticalo na takvu odluku?

-Jednostavno, nisam smatrao da ću odlaskom u Vojvodinu napredovati, to je jedini razlog.

Zbog čega vam je Bačka Palanka toliko draga? Šta je ono što volite, a šta biste promenili?

-Za razliku od velikih gradova, Bačka Palanka je mali porodični grad. Ima svoje prednosti kao što je Park prirode „Tikvara“, priobalje Dunava i sportske i kulturne manifestacije.

Vaša poruka budućim sportistima i rukometašima?

-Svakako da je poželjno da se što više mladih osoba bavi bilo kojim sportom, jer se time udaljavaju od ulice i brojnih poroka koje vidimo na svakom koraku. Moja poruka glasi da uživaju u igri, samo to, a sve ostalo će doći samo od sebe.

D. Z.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *