Život u spektru

Život sa invaliditetom – Život u spektru
Jaroslava Molnarova, koja sada živi u Bačkoj Palanci je majka deteta koje ima poremećaj autističnog spektra. U julu 2003. godine rodila je sina Marka, koji je po rođenju dobio čistu desetku. Pravi momak od 3.720 grama i 53 cm dužine. Još uvek pamti reči doktora koji je bio na porođaju ,,Gospođo, rodili ste zdravog i prelepog dečaka“.
Markov razvoj do prve godine života je bio kao kod sve druge dece. Redovno su išli na svaku vakcinaciju. Skoro svaka je prošla sa malom temperaturicom i bolnom rukicom od uboda. Redovno su išli na mesečne kontrole. Lepo je napredovao. Sa navršenih godinu dana dobija MMR vakcinu. Samo posle tri nedelje od vakcinisanja, završavaju u Dečjoj bolnici gde su mu ustanovili da ima problem sa crevom, rade invaginaciju creva, posle koje je Marko bio 5 dana sa visokom temperaturom koju ni jedan lek nije obarao. Posle uvođenja antibiotika temperatura pada i tog momenta Jaroslava razmišlja da je ipak sve dobro prošlo.
Na dan otpusta iz bolnice dešava se nešto čudno. Marko je ,“zaboravio“ da hoda, a prohodao je u jedanaestom mesecu života. Jaroslava priča kako je pomislila da je samo iscrpljen. Kako su dani prolazili počinje da hoda ponovo, ali na dozivanje njegovog imena nema reakciju, a do tada je imao, ne razume naloge, a razumeo je pre, ne „brblja“ , a brbljao je. Njegov pogled više nije isti. Markova mama je pričala sa drugim majkama koje su joj govorile ,,nemoj brinuti propričaće, dečaci uvek kasnije počnu da pričaju, lenj je“. Ali ona je i dalje brinula.
Prva pomisao je bila da nije možda došlo do oštećenja sluha od velike temperature, pa ga je posle konsultacije sa psihologom, Jaroslava odvela kod audiologa, gde se ustanovilo da do oštećenja sluha nije došlo. Pregledan je od strane psihologa, neurologa, neuropsihijatra, dečjeg psihijatra, defektologa, logopeda, rađen je genetski nalaz. Posle pola godine Marko dobija dijagnozu – Pervazivni razvojni poremećaj. Kada je napunio tri godine prvi put od strane defektologa i psihijatra Jaroslava čuje rečenicu „Mama vaše dete ima autizam, da li znate šta je to?“ Bio je to ŠOK! Osećaj straha, tuge, bola, besa i stalno pitanje u glavi „zašto baš njemu da se ovo dešava?“
U tom bolnom periodu došlo je i do razvoda Markovih roditelja i u svemu tome, mama i Marko ostaju sami u borbi. Molnarova navodi da su joj najveća podrška bili njeni roditelji, kojima, ako bi rekla svakog dana po hiljadu puta HVALA, misli da bi bilo malo. Počela je borba. Konstantni odlasci kod psihologa, radna terapija, defektoški i logopedski tretmani. Sa tri godine, Marko je upisan u vrtić u Novom Sadu koji je pri školi „Milan Petrović“, grupa dece iz spektra autizma. Pune tri godine svakodnevni tretmani i polako je napredovao. Počeo je da priča, igra se, voli svoje drugare, traži zagrljaj. U šestoj godini majka ga upisuje u redovan vrtić u Kulpinu sa decom tipičnog razvoja. Prihvatili su njegovo nekada drugačije ponašanje, a Jaroslava ističe da su ga uvek uključivali u svoju igru i ispoštovali kad on nije bio zainteresovan. Sa osam godina je krenuo u prvi razred u redovnu školu po inkluzivnom planu i programu uz prisustvo ličnog pratioca. Redovnu školu je pohađao sve do petog razreda. Godine 2016. su se doselili u Bačku Palanku i tu je od šestog do osmog razreda pohađao OŠ „Heroj Pinki“ i nakon toga Srednju specijalnu školu „Milan Petrović“ u Novom Sadu, smer pomoćnik knjigovesca.
Jaroslavi veliku podršku u svemu pruža njen partner. Nažalost, puno je porodica koje su jednoroditeljske, odnosno majka – dete, zbog razvoda supružnika, i tada je majka onemogućena da radi, jer mora pružati brigu i negu detetu. Dnevni boravak, čije otvaranje nas očekuje u januaru 2025. godine, na prvom mestu značiće deci jer će imati svakodnevno druženje, aktivnosti koje će njima biti prilagođene, dok će roditelji moći da rade i zarade za egzistenciju porodice i biti mirni jer je dete zbrinuto na adekvatan način dok su oni na poslu. Jaroslava kaže da joj najteže pada kada idu u šetnju, primeti poglede ljudi, kako ga gledaju, neki sa strahom, a neki sa žaljenjem. Ona apeluje na sve ljude da prihvate različitost, jer naša različitost je naša snaga i zamislite koliko bi život bio prazan i besciljan kada bi smo svi bili isti.
Marko je sada momak koji ima 21 godinu. Voli da odlazi na druženja u društvo MNRO gde dva puta nedeljno organizuju kreativne radionice. Voli da peva, sluša muziku i obožava izlete.
S. N.
Projekat „Život sa invaliditetom“ sufinansira Opština Bačka Palanka. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Opštine Bačka Palanka, koja je dodelila sredstva.



