Život u mraku

Život sa invaliditetom – Život u mraku

Ljubinko Račić još kao malo dete doživeo je fras usled kog je u velikoj meri izgubio vid. Nakon toga, prošao je kroz šest operacija, ali one nisu u potpunosti uspele, te Ljubinko sa invaliditetom živi ceo život. Njegov život, uprkos invalidnosti, tekao je nekim redovnim tokom, navikao je da funkcioniše u svom domu, na ulici, uspeva i da radi na određenim mašinama i tako uposli svoje ruke, ali i misli. 


Posle svake od operacija, ostajao je u bolnici po tri meseca. I dan danas, odlazak kod lekara za njega je određena vrsta traume upravo zbog svega što je prošao još kao malo dete. Pohađao je školu za slepa i slabovida lica u Zemunu koja mu je mnogo pomogla da nauči sve ono što je korisno za život. Tamo su učili kretanje, sa štapom, ali i bez njega, kao i poslove koje mogu da obavljaju, kao na primer izrada šarafa za firmu IMT koje su pravili u okviru škole. Za poslove koje su radili bili su i plaćeni, što im je bio dodatni vetar u leđa. Sve što je mogao, naučio je od svojih nastavnika i vaspitača u školi za slepe i slabovide i trudio se da ne odbije ništa kako bi se što više osposobio za život.

Život slepih i slabovidih ljudi u manjim mestima, poput Bačke Palanke, nije nimalo lak. Ljubinko kaže kako osobe sa invaliditetom nemaju dovoljnu pomoć i da ih građani vrlo često ne shvataju ozbiljno. Najviše ga pogađaju komentari onih koji kažu kako on sedi kući, dok drugi moraju na posao da rade. Više od svega bi i on voleo da radi, ali posla za slabovide u današnje vreme ima jako malo. Nekada su telefonske centrale zapošljavale slepe i slabovide, ali to zanimanje danas ne postoji, pa samim tim ni posla za ovu kategoriju građana. Ljubinko navodi da su oni nekad bili angažovani i za sortiranje i pakovanje, ali zbog napretka tehnologije, taj proces danas funkcioniše suviše brzo te osobe koje imaju problem sa vidom, taj tempo ne mogu da isprate. U manjim mestima, većina onih koji to mogu, školuju se za fizioterapeute jer im je to jedna od retkih preostalih opcija za dobar i siguran posao.

Primanja koja imaju nisu velika, sa druge strane osobe sa ovom vrstom invaliditeta bi volele da se zaposle, ali retko kojem poslodavcu trebaju. Sve to čini jedan začarani krug, a da bi izašli iz njega, potrebno je sistemsko rešenje.

Oni koji su uvek tu ako nešto zatreba su bliski ljudi ili osobe iz komšiluka, tačnije oni koji su upoznati sa tim koliko Ljubinko slabo vidi. Naučio je kroz život da koristi razne alate, pa kada ga vide, na primer, sa brusilicom, svi se začude, ali to je nešto što je Ljubinko vremenom savladao i pronašao način da sve te alate prilagodi sebi i ne zavisi baš uvek od pomoći drugih.

Ljubinko je član Međuopštinske organizacije slepih i slabovidih u Bačkoj Palanci, a sastanci, radionice i ostale aktivnosti u toj organizaciji njemu mnogo znače. Takođe, u skladu sa svojim mogućnostima pomaže drugim članovima porodice u njihovim poslovima, a obavlja i poslove u domaćinstvu.

S. N.


Projekat „Život sa invaliditetom“ sufinansira Opština Bačka Palanka. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove Opštine Bačka Palanka, koja je dodelila sredstva.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *